Ne bi smjela završiti ova 2022. godina, a da se ne prisjetimo jedne zanimljive stogodišnjice povezane s bl. Alojzijem Stepincem. U svojoj mladosti, prije odlaska na studij teologije u Rim mladi Stepinac bio je član Orlovske katoličke organizacije pa je 1922. godine sudjelovao na velikom međunarodnom orlovskom sletu u Brnu kao član hrvatske delegacije. Dapače, u svečanom mimohodu svih sudionika velikoga sleta po ulicama Brna na čelu hrvatske i slovenske delegacije koja je brojila čak 1.200 sudionika, mladi Alojzije odjeven u hrvatsku narodnu nošnju nosio je hrvatsku zastavu kao što se može vidjeti i na slici. Slet u Brnu održavao se od 12. do 15. kolovoza 1922., a uz domaćine sudjelovali su i predstavnici orlovskih organizacija iz Francuske, Belgije i Švicarske, te katolički sokoli iz SAD-a. Najbrojniji su ipak bili Hrvati i Slovenci koji su bili oduševljeno dočekivani i pozdravljani dok su sa Stepincem kao barjaktarom prolazili ulicama Brna, od parka Lužánky, preko Trga slobode i Starog Brna do današnjeg velesajma gdje se održavao slet.
Stepincu je boravak u Brnu ostao u lijepoj uspomeni pa ga je spomenuo i u razgovoru s Josefom Körbelom, atašeom za tisak čehoslovačkog veleposlanstva u Beogradu koji je krajem 1937. posjetio Zagreb i razgovarao s nadbiskupom Stepincem 4. prosinca te godine. (Körbel je inače bio otac Madeleine Albright, prve žene na čelu američke diplomacije.). U svojim kasnije objavljenim bilješkama o tome razgovoru, Körbel spominje kako se Stepinac odmah na početku susreta i razgovora s njime sjetio svoga posjeta Brnu pa je citirao Stepinčeve riječi: „Moje uspomene na one dane su najljepše. Vježbao sam u četvrtom redu pa bih vam mogao pokazati i fotografije…”
Za uspomenu na taj orlovski slet i svoj boravak u Brnu Stepinac si je kao suvenir ponio keramičku kriglu s natpisom SLET ORELSTVA V BRNE 1922. kao što se i vidi na slici. Krigla se čuvala u njegovoj rodnoj kući, a kad je bio premješten iz Lepoglave u Krašić kao zatočenik komunističkog režima, tu je kriglu dao donijeti iz rodne kuće i držao ju je na svom pisaćem stolu sve do kraja života. Nakon njegove smrti krigla je ostala sačuvana i danas se nalazi u njegovu spomen-muzeju u župnom dvoru u Krašiću na istom njegovom pisaćem stolu gdje je stajala i za njegova života.
Kao član Orlovske katoličke organizacije mladi Alojzije Stepinac često je čitao Zlatnu knjigu koja je bila temeljni priručnik za sve članove i na njoj se nadahnjivao za svoj vjerski i moralni život, kako sam priznaje. Zlatnu knjigu je po uzoru na slovensko izdanje priredio, nadopunio i obogatio svojim dodacima za hrvatsku Orlovsku organizaciju sam bl. Ivan Merz koji je bio u vodstvu Hrvatskog orlovskog saveza i idejni vođa hrvatskog Orlovstva. U jednom pismu svojoj zaručnici Stepinac piše: »Misliš li da sam ja samo onako nabacio neke misli iz orlovske Zlatne knjige? To je uistinu suho zlato, ta knjiga. Napose, kad piše o ponašanju prema djevojkama. Djevojačku čast čuvati i braniti kao zjenicu oka – nalaže naša Zlatna knjiga!« Iz ovih njegovih riječi jasno se vidi koliko su ideje iz Zlatne knjige pridonijele duhovnoj formaciji i potom kasnijoj životnoj orijentaciji mladoga Stepinca prema svećeništvu. (Zlatna knjiga ponovno je objavljena u 3. svesku Sabranih djela Ivana Merza, Zagreb 2012., str. 273 – 321).
Izvor: Postulatura bl. Ivana Merza