Donosimo nagovor pape Franje prilikom Angelusa u nedjelju 4.prosinca:
Draga braćo i sestre, dobar vam dan!
Danas, druge nedjelje došašća, evanđelje nam predstavlja lik Ivana Krstitelja. U tekstu se kaže da je imao „odjeću od devine dlake“, „hranom mu bijahu skakavci i divlji med“ (Mt 3,4), a sve je pozivao na obraćenje: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (r. 2). Ukratko, strog i radikalan čovjek, koji nam se na prvi pogled može učiniti težak, pa čak ulijevati i malo straha. No, zapitajmo se: zašto nam ga onda Crkva svake godine predlaže kao glavnog suputnika u razdoblju došašća? Što se krije iza njegove strogosti, iza njegove prividne tvrdoće? Koja je Ivanova tajna?
U stvarnosti, Krstitelj nije toliko težak čovjek, koliko je alergičan na dvoličnost. Na primjer, kada mu priđu farizeji i saduceji poznati po licemjerju, on vrlo snažno reagira! Zapravo, neki od njih vjerojatno su mu došli iz znatiželje ili iz koristoljublja, jer je Ivan postao vrlo popularan. Ti farizeji i saduceji su osjećali da su dobri, no suočili su se sa zajedljivim pozivom Krstitelja te su se opravdavali govoreći: „Imamo oca Abrahama“ (r. 9). Stoga, između dvoličnosti i drskosti, nisu iskoristili milosnu priliku, priliku za novi početak. Stoga im Ivan kaže: „Donosite dakle plod dostojan obraćenja“ (r. 8). To je uzvik ljubavi poput ljubavi oca koji vidi sina kako se upropaštava i kaže mu: „Ne odbacuj svoj život!“
Uistinu, licemjerje je najveća opasnost, jer može uništiti i najsvetije stvarnosti. Zbog toga je Krstitelj - kao i Isus - strog prema licemjerima, da ih prodrma. Umjesto toga, oni koji su se osjećali grešnicima „primali su od njega krštenje … ispovijedajući svoje grijehe“ (r. 5). Ovako stoje stvari: da bismo dočekali Boga nije važna vještina, nego poniznost; potrebno je sići s pijedestala i zaroniti u vodu pokajanja.
Draga braćo i sestre, Ivan nas svojim „alergijskim reakcijama“ tjera na razmišljanje. Nismo li i mi ponekad pomalo poput onih farizeja? Možda druge gledamo s visoka, misleći da smo bolji od njih, da držimo svoj život u rukama, da nam ne treba svaki dan Bog, Crkva, naša braća i sestre. Došašće je milosno vrijeme za skidanje maski, da stanemo u red s poniznima; da se oslobodimo ideje da smo sami sebi dovoljni, da odemo ispovjediti svoje grijehe i prihvatimo Božji oprost, da tražimo oprost od onih koje smo uvrijedili. Tako počinje novi život. A postoji samo jedan put, onaj poniznosti: očistiti se od osjećaja nadmoći, formalizma i licemjerja, vidjeti u drugima braću i sestre, grešnike poput nas, a u Isusu Spasitelja koji dolazi radi nas, takvih kakvi jesmo, radi našeg siromaštva, bijede i mana, posebno naše potrebe da nas se podigne, da nam se oprosti i da budemo spašeni.
I zapamtimo još nešto: s Isusom uvijek postoji mogućnost da se počne ispočetka. Uvijek! On nas čeka i nikada se ne umara. Čujmo Ivanov uzvik ljubavi upućen nama da se vratimo Bogu. Ne dopustimo da ovo došašće bude samo obični dani u godini, jer to je vrijeme milosti za nas, sada, ovdje! Neka nam Marija, ponizna službenica Gospodnja, pomogne da susretnemo Njega i braću na putu poniznosti.
Prijevod: Ana Fruk
Izvor: Laudato TV
