PRVI DAN: NOŠENI MOREM, NASUKANI I UKORIJENJENI
Drage sestre i braćo!
U danima koji su pred nama, sve to Svetkovine Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, zajedno ćemo hoditi prošlošću, sadašnjošću i budućnošću naše Župe i svetišta. Pa počnimo!
Svetište sv. Antuna Padovanskog, središte i žarište antunovske pobožnosti, nalazi se na Svetom Duhu, u zapadnom dijelu grada Zagreba.
Može se reći da je zapravo jedan tragičan događaj „kumovao“ dolasku franjevaca konventualaca u Zagreb. Bio je to izgon hrvatskih fratara iz samostana u Cresu i Piranu, koji su poslije Prvoga svjetskog rata, nakon tadašnjega velikog prekrajanja granica novonastalih država, potpali pod kraljevinu Italiju. Nakon tridesetak mjeseci provedenih u Crikvenici, gdje su dobrotom jednoga slovenskog industrijalca besplatno uživali gostoprimstvo, lutajuća zajednica protjeranih fratara krenula na sjever, u kontinentalnu neizvjesnost. Razumijevanjem Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fratri su dobili na privremeno raspolaganje njihov samostan u Kloštru Ivaniću, ali je neprikrivena želja sviju bila što prije otvoriti vlastiti dom u Zagrebu. I tako je 1921. grupica crnih fratara došla u Zagreb.
U prvim poratnim godinama u zapadnom dijelu Zagreba samotovala je na svetoduškom brijegu zapuštena grobljanska kapela Svetoga Duha, pa je tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer vrlo rado fratrima ustupio crkvicu na upravljanje, s ovlaštenjem da na obližnjem zemljištu, koje im je darovano, podignu posve novi samostan. I novi dom je zaista vrlo brzo iznikao, te je na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1922. nadbiskup Bauer blagoslovio novi samostan franjevaca konventualaca na Svetom Duhu, po kojemu je i dobio ime koje nosi do danas.
Život i djelovanje braće na ovom mjestu počeli su se razvijati u jednom zadivljujućem tempu i stalnom usponu. Već prigodom prve obljetnice osnutka samostana utemeljen je Treći red sv. Franje, a uskoro je osnovano i prosvjetno-djevojačko društvo „Istra“, koje će ubrzo, zajedno s drugim brojnim katoličkim društvima i organizacijama, oko ovog samostana razvijati zapanjujuću djelatnost. Važan događaj u životu vjernika ovoga dijela Zagreba bilo je osnivanje orlovskih društava. Na dan 26. rujna 1926. otvoren je veliki „Dom sv. Franje“, prva javna dvorana koju je Katolička crkva stavila vjernicima grada Zagreba na raspolaganje.
Glavni pokretač života i djelatnosti prvih godina bio je fra Jozo Milošević, prvi gvardijan ovog samostana, koji je ubrzo nenadano i preminuo, uslijed neuspjele operacije bubrega.
Nešto kasnije za gvardijana je izabran o. Ambroz Vlahov, za kojega se bez sustezanja i zadrške može reći da je i posljednju žilu svojeg bitka uložio u ovaj život i aktivnosti.
Vrlo brzo se osjetila potreba da ovaj dio Zagreba otvori novu župu, jer su najbliži bogoslužni centri bile crkve sv. Blaža (na istoku), crkva sv. Mirka u Šestinama (na sjeveru) i crkva sv. Barbare u Vrapču (na zapadu).
Župa sv. Antuna osnovana je, dakle 1. siječnja 1932. odvajanjem od župe sv. Barbare i župe sv. Blaža, kada je gvardijan samostana Svetog Duha bio fra Bonaventura Burić. Od dolaska u Zagreb do osnivanja Župe franjevci konventualci služili su kao župni vikari župe sv. Blaža.
Gradnja župske crkve počela je vrlo brzo, tako da je nadbiskup Bauer već o blagdanu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca 1934. godine, blagoslovio crkvu-svetište, a pastoralni rad u župi poprimio je veliki zamah, paralelno s djelatnostima raznih katoličkih društava. Crkva se gradila pune dvije godine. Prvu svetu misu nakon posvete Crkve, na glavnom oltaru 8. prosinca 1934. godine slavio je bl. Alojzije Stepinac. Od tada do danas na Svetom Duhu Svetkovina Bezgešne se na poseban način slavi, a BDM posebno časti u pobožnostima tijekom cijele godine i u svakodnevnoj molitvi krunice, napose u Devetnici pred Blagdan.
Zvonik je sagrađen kasnije, 2008. godine. Naime, s obzirom na blizinu vojarne, fratri godinama nisu imali dopuštenje za njegovu izgradnju prema izvornom nacrtu. Uz zvona polako poprima nove sadržaje, poput Hrvatskog areopaga, sjedišta Udruge „Vojska Bezgrešne” i drugog franjevačkog apostolata.
Tekst: fra Ivan Marija Lotar