Dragi čitatelju,
Raduje me ponovni susret s tobom. Nadam se da je prošlo razmišljanje zapalilo tvoje srce ili da si bar na pravom putu ka tome.
Na samom početku želim reći, tebi dragi čitatelju, koji čitaš ovo: Vjeruj mi nisi sam. Vidim te kako se boriš sa svojim slabostima, trčiš na posao, tuguješ za svojim najmilijima koji su te napustili, možda su te prijatelji odbacili, roditelji, ili si doživio ljubavno razočarenje, osjećaš se ostavljeno i napušteno, ali ja ti kažem: Vjeruj mi nisi sam.
Razumijem tvoj strah, tvoju ljutnju, tvoje razočarenje, tvoju bol i želim ti reći da bez obzira koliko god te svi ti osjećaji prepravljali nisi sam u tome. Prirodno je u čovjeku da samoća nije nešto poželjno, jer svatko od nas ima potrebu družiti se s drugim ljudima, sebi sličnima, da želimo imati osobu pokraj koje se osjećamo voljeno i prihvaćeno. Sigurna sam da ste se barem jednom u životu susreli s osjećam usamljenosti. Možda vam je baš tad trebao netko tko bi vas poslušao ili bar vam uputio jedan pogled sućuti, ali nitko vas nije primijetio, nitko nije primijetio vašu bol i vaš vapaj za dobrotom i ljubavlju koja je potrebna svakom čovjeku, bio on mlad ili star. Iz tog razloga možda ste ostajali u lošim vezama, vezali se za određene osobe samo iz straha da ne budete sami i napušteni. Dopuštali ste si poniženja, uvrede, odbačenost jer ste vjerovati da je bolje nekada imati nekoga nego biti „sam“. I ako se nalaziš u takvoj situaciji, ja te dragi čitatelju razumijem. Ali želim ti reći da ne pristaješ na ništa što bi vrijeđalo tebe, kao čovjeka, tvoje dostojanstvo, želim ti reći kako upravo sad postoji jedan prijatelj koji je poprilično usamljen kao i ti i koji jedva čeka popiti kavu s tobom, jedva čeka ti pružiti ruku za kojom toliko čezneš. On te želi saslušati, utješiti, ohrabriti, obrisati tvoje suze, tvoju bol pretvoriti u radost, reći ti kako zaista ne moraš se drugima dokazivati kako bi bio prihvaćen, jer nitko osim Njega ne može razumjeti čežnje tvoga srca i onoga što te uistinu čini sretnim. Ako te je prije radovalo nešto izvanjsko, materijalno, to je uredu. Međutim kada odlučiš maknuti sav teret sa sebe i više ne slijediti ono što ti svijet nudi, kada odlučiš da ćeš biti čovjek radosti, ljubavi, opraštanja, istine, ono što si zapravo oduvijek i bio, ali si u međuvremenu možda negdje zalutao. Tada to polako sve izvanjsko nestaje, u tvoje dubine dolazi nešto sasvim novo što ti daje puninu i trajni mir.
Taj prijatelj je Isus, jedini koji te neće osuditi, jedini koji neće tražiti svoje i neće očekivati od tebe ništa nego će samo strpljivo te čekati, šutjet će, ali njegov pogled će ti liječiti svaku ranu. Vjeruj mi da će ti trenuci u samoći postati najdraži, da nećeš tražiti više potvrdu u vanjskom svijetu, da ćeš znati da ti On daje uvijek novu šansu, unatoč tvojim padovima.
Na kraju ovog razmišljanja, dragocjeni moj čitatelju, želim ti reći da iskoristiš trenutke samoće za osobni susret sa svojim najdražim Prijateljem, koji jedva čeka ispuniti tvoju prazninu, dotaknuti dio tebe koji je ranjen. Zato, već sad odluči se reći Mu: „ Evo me Isuse pred tobom, od sada želim biti prijatelj s tobom.“ Probaj, izgubiti ne možeš, ali možeš puno toga dobiti, samo probaj.
Vaša Monika
