U mjesecu studenom volonteri Povjerenstva za pastorala osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije posjetili su Specijalnu bolnicu za kronične bolesti dječje dobi u Gornjoj Bistri. U ovoj ustanovi boravi stotinjak „anđela slomljenih krila.“ Kroz druženje s djecom svi smo se zbližili, pokazali da se uvijek isplati pomoći i da je najveći dar pokazati nekome ljubav uzvraćenu jednostavnim, a tako velikim osmijehom koji svima ugrije srce i ispuni dušu nekim neobičnim mirom.
Subotnje jutro bilo je vrijeme izazova za naše volontere. Okupivši se, krenuli smo iz Varaždina s četiri automobila put Gornje Bistre. Stigavši pred bolnicu, pridružili su nam se naši prijatelji koji studiraju u Zagrebu te učenici Nadbiskupske klasične gimnazije iz Zagreba sa svojom vjeroučiteljicom.
Dobrodošlicu u ime bolnice nam je poželio gospodin Tomislav Sarić. Tajnica Povjerenstva, gospođa Sačić, uručila je gospodinu Sariću privjeske s nazivom Povjerenstva koje su na jednom susretu volontera izrađivali sami volonteri. Na samom početku, gospodin Sarić nam je, zajedno sa psihologicom Ivanom, približio rad bolnice naglasivši kako se ne trebamo opterećivati ako će nam se činiti da nismo puno učinili za njihove korisnike. Naime, naša posjeta u tako lijepom broju za njih je pravi luksuz. Štićenici, koji su u dobi od tri mjeseca do pedeset godina, zbog manjka volontera, većinu vremena provode u ležećem položaju jer nema tko s njima ići u šetnju.
Od dvadeset i šest volontera, svega njih nekoliko je do sada posjetilo ovu bolnicu, no svi su se uključili i preuzeli svoje štićenike s kojima su proveli ugodno vrijeme. Sami volonteri su izrazili želju da se organizira češće volontiranje na ovom posebnom mjestu. Profesorica Petra je tako s gospodinom Sarićem dogovorila da će sa svojim vjeroučenicima dolaziti petkom. U ime Povjerenstva dogovoreno je da će se nastojati ostvariti češće volontiranje u bolnici.
Za kraj donosimo nekoliko dojmova samih volontera:
Nikada nisam bila ovdje i zahvalna sam Bogu što mi je pružio takvu priliku. Svi smo različiti, a opet jednaki pred Bogom. Trenutak kada sam vidjela te anđele bio je poseban, osjećaj topline oko srca… Nadam se da ću imati priliku da dođem ponovo ovdje i ponovo osjetim tu radost i ljubav.
Smatram da sam odlaskom u Bistru puno više toga primila nego sam dala. Odvojila sam samo dio svog vremena a dobila sam osmijehe najnježnijih i najljepših mališana. Podsjetili su me na to kako je jednostavno nekome pristupiti i uljepšati dan samo ako otvorimo svoje srce i u svakome prepoznamo Božji blagoslov.
Prvi put sam ovdje. Ne znam što reći. Sretan sam i zahvalan na prilici za sudjelovanje jer se učimo zahvalnosti za ono što imamo. Poseban trenutak mi je bio na kraju, kad sam vidio dijete koje je slične dobi kao i moj sin. To je probudilo mnoga pitanja u meni… Bio mi je poseban osjećaj blizine prema tom djetetu jer je i malo fizički ličio mom sinu.
Gledajući volontere kako se zdušno i s ljubavlju daju pacijentima bolnice u Gornjoj Bistri, zahvaljujemo Onome koji brine o svojim najmanjima. I dalje ćemo, sve što činimo, nastojati činiti u svjetlu Isusovih riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40)
Tekst: Melani Divjak i Anika Sačić
Izvor: Varaždinska biskupija
