Iz povijesti znamo kako su kraljevi znali biti okrutni i krvoločni u borbi za vlast. Bilo je i onih koji nisu prezali, želeći samo za sebe sačuvati vlast, od ubijanja i najbližih članova obitelji, roditelja i braće, sestara i rodbine. Možemo zamisliti da takvima običan čovjek nije ništa značio, ako nisu poštivali one svoje najbliže rođake. Što je takvima mogao značiti onaj gladni i žedni, goli i bosi, ožalošćeni ili utamničeni? Malo tko, a ponajmanje kraljevi, držali su do tih kategorija ljudi koji su inače bili društveno beznačajni, te se o njih mogao bilo tko ogriješiti nekažnjeno, a ponajprije kraljevi i vlastodršci koji su predstavljali vrh piramide moći u društvu.
Isus, međutim, svojim dolaskom pravi zaokret, jer se priznaje kraljem, ali ne kraljem od ovoga svijeta. On je istinski vječni kralj, što znači da je on model i prototip kralja. Kao model kralja on pokazuje što on očekuje od zemaljskih vladara, ali isto tako od svih žitelja svoga kraljevstva. Kao pravi kralj on ne zazire od malenih i ugroženih, gladnih i žednih, već ih, naprotiv, naziva ih svojom najmanjom braćom. Vršeći svoju kraljevsku vlast on će suditi svoje podanike upravo na temelju toga koliko su prepoznavali ove potrebite kao njegovu braću kojoj su trebali asistirati. I premda je ova prispodoba naznačila svojevrstan zaokret, jer Isus ističe kriterije po kojima će jednom suditi sve ljude, ipak se stječe dojam da mi to ne shvaćamo i ne provodimo u život tako ozbiljno kako je on izrekao. Premda je on kralj koji drži do svoje najmanje braće, najčešće mi gledamo najprije sami sebe i držimo do sebe, te zapostavljamo one pored sebe. Ne izgleda da smo baš tako aktivni i skrbni oko gladnih, žednih, golih i bosih, stranaca i utamničenih, obespravljenih i ožalošćenih, premda će nas on jednom pitati jesmo li to činili.
Zato je vrijeme da se trgnemo, te da počnemo u praksu provoditi kraljevsku krepost ljubavi i milosrđa, prema kojoj ćemo primiti vječnu nagradu ili kaznu. Isusu su prije svega važni naši unutarnji osobni stavovi, naši stavovi prema osobama, a ne samo izgradnja izvanjskih uvjeta života s kojima se često ponosimo. Njega zanima na koji način jedni druge tretiramo kao ljude i djecu Božju, a ne koliko smo zaradili i izgradili. Njemu je daleko važnija pozornost na osobu pored nas, na njezine potrebe i dobro oko kojega treba skrbiti, nego samo ponos i samohvala koju stvaramo na račun zemaljskih ostvarenja. A svima nama se može lako potkrasti da radimo i gradimo, da unaprjeđujemo i razvijamo, ali ne s ciljem da činimo dobro čovjeku pored sebe, napose onom potrebnome, onoj Isusovoj maloj braći, već da se proslavimo, da požanjemo ljudski uspjeh, da bolje zaradimo i da sebe osiguramo. No u tom slučaju ne radimo radi čovjeka i njegova dobra, već radi novca i probitka.
Zato nam Isus govori da će njegov kraljevski sud biti na iznenađenje mnogima, i onima zdesna i onima slijeva. Kad razotkrije svoje karte, to jest temelje za prosudbu i razlučivanje ovaca i jaraca, iznenadit će i one koje nagrađuje, jer neće držati svoje čine vrijednima tolike nagrade, a i one koje će kazniti, jer će i oni biti uvjereni da su živjeli na takav način da nisu zaslužili vječne kazne. No onaj tko je motiviran istinskim dobrom osoba pored sebe, te im pomaže bez interesno, on u konačnici živi sukladno Božjem zakonu, to jest živi za neprolazne vrijednosti i Boga, premda ne smatra svoje djelovanje toliko velikim da zasluži kraljevsku počast koju mu potom Krist iskazuje. Onaj tko živi za druge dolazi do toga da djelima nasljeduje Krista, pa i kada nije svjestan koliko je to zaslužno i veliko djelo, jer Krist je i sam živio za druge, to jest za dobro i spasenje ljudi. Zato i onaj tko čini dobro čovjeku radi njega samoga, nasljeduje Boga koji je na istovjetan način ljubio čovjeka nemajući nikakva drugi cilj, nego da ga ljubi i privede ga spasenju.
Dopustimo stoga našemu Kralju da i nas pouči i da nas potakne na zauzetije čovjekoljublje, jer ljubeći one malene i čineći im dobro, činimo dobro upravo njemu koji je te malene uzeo u zaštitu proglasivši ih svojom malom braćom. Trudimo se ispred sebe vidjeti čovjeka, jer tako ćemo najlakše vidjeti i Krista u čovjeku, budući da je njemu stalo do svakog pojedinca s kojim se poistovjećuje. A opet s druge strane nastojmo ljubiti Krista svoga Kralja, jer će nas on najbolje poučiti kako ljubiti čovjeka, te će nas poticati da dobro ljudima činimo poradi njega, te ćemo tako čovjekoljublje spojiti s bogoljubljem. Trudimo se razmatrati Kristovu kraljevsku veličinu i slavu, misliti o vječnome sudu na kojem ćemo se pojaviti pred njim, te živimo za taj trenutak čineći sada na zemlji djela milosrđa i prepoznajući njega u potrebitima. Otvorimo dobro oči i prepoznajmo Krista u svojoj braći, da ne bismo propustili prigodu živjeti po Božju već sada, jer će nam Gospodin jednom u vječnosti dati nagradu samo za ono što smo na zemlji činili. A čineći djela ljubavi i milosrđa, već sada kraljujemo s Kristom, jer nam to postaju zaslužna, neotuđiva djela za vječnost, nakon kojih ćemo čuti čudesne riječi: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!
Tekst: Dr. Ivan Bodrožić
Izvor: Vjera i djela
Foto: By Dominikosaurus - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=50149772By Dominikosaurus - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=50149772
