Čitanja: Mal 3,19-20a

Evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.

No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.

Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.

Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Draga braćo i sestre!

Crkva danas pred nas stavlja proroka Malahiju te Lukino evanđelje i u odlomcima tih Knjiga, Božja Riječ nas priprema za Posljednja vremena i Posljednji sud, Dan kada ćemo u konačnici licem u lice gledati Krista – onakvog kakav jest.

Riječi koje smo čuli u prvom čitanju su poprilično uznemirujuće – „Dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: Dan koji se bliži spalit će ih – neće im ostati ni korijena ni grančice.“ Mi bismo mislili da će Isus ublažiti takav govor, ali je Isus u svojem govoru o Posljednjim danima samo najavio ratove, potrese i bolesti. Međutim, sve to služi s jednom svrhom. Naime, u govoru o Posljednjim vremenima, Isus priprema svoje učenike, priprema nas na kušnje pa čak i to da će neki od nas smrtno stradati zbog svjedočenja za njegovo Ime. Isus ne govori kako će sve biti dobro i lijepo i kako ćemo bez patnje stići do svog spasenja. Baš suprotno. No zajedno s time, čitanja nam daju obećanje da će na koncu svega svjedocima Isusova imena „sunce pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama, da im vlas s glave neće propasti i da će se svojom postojanošću spasiti!“

Do danas, ljudska civilizacija je već proživjela 2000 godina i sve su se stvari o kojima je Isus govorio obistinile – bilo je i ratova i potresa, gladi i pošasti pa i progonstava, čak kršćani međusobno ratuju – a Isusa još nema...  I mi se možda pitamo: „Kad ćeš doći? Nisi li nas zaboravio?“ No, Isus nas upozorava da se ne damo zavesti – da ne gubimo cilj pred očima!

Isus je vjerojatno ove riječi i više puta ponavljao – jer su na više različitih mjesta, u različitim oblicima zapisane u evanđeljima – što znači da je on upozoravao svoje učenike, osobito pred koncem svog zemaljskog života – o ovim događajima, a evanđelisti su to zapisali da i mi ostanemo u napetosti iščekivanja, u napetosti rasta u odnosu prema Bogu. A u tom odnosu prema Bogu, židovski Hram je imao povlašteno mjesto – bez Hrama, nema istinskog bogoštovlja te odnos s Bogom ostaje nedovršen – Bogu se više ne može pristupiti.

Kada je jedan pobožni Židov čuo iz Isusovih usta riječi da će se Židovski Hram srušiti – za njega je to bio šok, ako ne i sablazan. Za Hram koji se gradio nekoliko desetljeća, da bi Židovi mogli uspostaviti bogoštovlje, da bi se nade koje su dane u proročanstvima mogle ostvariti pa i do te mjere da će Hram biti središte cijelog čovječanstva, Isus kaže da će biti uništen – da neće ostati ni kamen na kamenu ne razvaljen.

Ali, je li se u Hramu ostvarivalo pravo bogoštovlje ili je bilo isprazno... Učenici su se divili vanjskoj ljepoti Hrama i zavjetnim žrtvama, no je li ta vanjska ljepota odražavala nutarnju ljepotu ljudskoga srca – ljepotu istinskog bogoštovlja? Oni su se divili djelu ljudskih ruku, no – čak izgrađeno i s plemenitim ciljem i svrhom – može se pokvariti, može postati mjesto koje Bog napušta, kao što govori prorok Jeremija.

Kako to? Kako to da Bog napušta mjesto svog prebivališta, da ga prepušta pustoši i uništenju? Draga braćo i sestre, taj rukotvoreni Hram, koji je srušen, bio je plod ljudskog napora – i u njemu je čovjek gledao što čini u odnosu prema Bogu, kako da kroz svoje ljudsko iskustvo doživi Boga: kroz kađenje, kroz prinose krvnih žrtva, kroz pjevanje... A što ako je put obraćenja potpuno suprotan?! Ljudi su čeznuli vidjeti, dodirnuti, pomirisati, slušati, okusiti Boga i Njegovu dobrotu – ali Bog, u svojoj Onostranosti, činilo se da ostaje nedostupan – i to bi tako ostalo, da Isus, Sin čovječji i Sin Božji, nije došao nama u susret. Da sam Bog nije uzeo obličje ljudskog, prolaznog tijela – da iskustvo Boga Oca koje je on imao od vječnosti prenese nama ljudima na nama dohvatljiv način.

Pitanje nije što mi trebamo učiniti za Boga, jer vidimo da i Hram koji je učinjen za štovanje Boga, nije do kraja ispunio svoju svrhu. Pravo je pitanje – što je Bog učinio u mom životu, gdje se učinio prisutnim? Isus više nije s nama, dakle postaje pitanje kako mi kroz svoje ljudsko iskustvo možemo iskusiti Isusa, sjedinit se s Njime? Jer jedino onoga koga ljubiš, možeš posvjedočiti za Njega! Mi više ne vidimo Krista na križu, ne vidimo Krista uskrsla u doslovnom obliku. Sjetimo se, međutim, kako je Isus svoje učenike poslao da svjedoče i da krste sve ljude U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Krštenjem smo svi postali Hram Duha Svetoga i dio još jednog većeg Hrama – Crkve – Kristova Tijela. Upravo nam Duh Sveti daje mogućnost da u svojim radostima i nadanjima, tjeskobama i žalostima, sreći i patnji – dotaknemo Krista – Duh Sveti je most gdje se naše ljudsko iskustvo sjedinjuje s Kristovim i koji nas uvodi u iskustvo Boga koji daje život za nas – do mjere da odlazi na križ. Križ je sredstvo za koje su Židovi vjerovali da se Bog njime ne služi, jer je onaj koji visi na križu proklet, zaboravljen od Boga! Životne situacije, životni križevi, gdje mislimo da nam je Bog postao previše dalek, tako postaju meni i tebi prilika. Tek u njima uviđamo kako je Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, ušao u iskustvo te udaljenosti od Boga da bi ga meni i tebi približio. Ta životna situacija gdje misliš da ti je Bog dalek, prilika je da ti se Kristov križ ureže u srce, ali ne poradi križa samoga! Istočna Crkva prikazuje na križu Krista proslavljenog, Krista uskrslog – Krista koji ovo ljudsko tijelo preobražava u životni prostor nade i radosti! Istina, to tijelo nosi trag čavala i ožiljak na boku, ali to nije na našu žalost, već je to samo nama znak da upravo kroz tu kušnju, zagledani u Krista možemo imati trajni pristup Vječnome Hramu – onome koji se ne da raspasti, Hramu gdje prestaje ljudski govor, a počinje istinsko štovanje. Tako nam zagledanost u Krista raspetog i Uskrslog jamči ulazak u iskustvo Božje ljubavi i prave mistike. No, taj put duhovnog sjedinjenja s Kristom nas također usmjerava na to da Krist ima Tijelo i da nam u našem tjelesnom iskustvu želi biti blizak – i zato nam ostavlja euharistiju kao znak Njegove prisutnosti dok on ne dođe! Odatle izvor naše postojanosti. Postoji ipak jedan problem: ja ti to ne mogu prenijeti, u to iskustvo trebaš uči sam. Odnosno trebaš dopustiti Kristu da dođe k tebi, da u tihoj i poniznoj molitvi, ponekad na koljenima, On donese svjetlo u tvoju tamnu noć duše i obasja te zrakama vječnoga spasenja, vječnoga zdravlja!

To što ti se čini da ti se život urušava poput židovskog hrama za kojeg je Isus rekao da neće ni kamen na kamenu ostati nerazvaljen, zapravo je samo prilika da uvidiš jesi li ti izgrađivao život u svome tijelu samo vlastitim nastojanjima ili si dopustio ipak Bogu da on bude graditelj Tvoga života u tvome tijelu, koje je Hram Duha Svetoga. Drugim riječima, jesi li sve što živiš, što jesi i što imaš prikazivao i predavao Bogu bez ikakvog straha – s potpunim predanjem da će On učiniti što treba pa makar to značilo da ćeš ostati bez onoga do čega ti je najviše stalo. Jer ono što te udaljavalo od Boga i nije te vodilo k Njemu i treba biti spaljeno poput strnjike, a ono što je Božje – to treba ostati. Zato te pozivam da u odnosu prema Bogu i bližnjima tvoj život svjedoči za Ime Kristovo, da ljudi ne motre hram tvoga ega, već prije svega Hram Krista Uskrsloga koji na svojem tijelu nosi rane – Krist se njih nije bojao pokazati, ni mi se svojih životnih rana ne trebamo bojati pokazati, jer ako smo ih pokazivali najprije Kristu, kroz njih će onda drugim ljudima ogranuti sunce Pravde, odnosno Krist koji čini djelo spasenja u tvome životu. Amen!

Antonio Kovačić, župni vikar u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija