Pučka marijanska pobožnost i teološki nauk o Mariji, majci Isusovoj često se nađu u raskoraku. Događa se da u svojim homilijama propovjednici u marijanskim svetištima, gdje se okuplja velik broj vjernika o blagdanima koji slave Isusovu majku, uopće ne temelje svoje propovijedanje na biblijskim tekstovima koji se tijekom misa čitaju. Mora se, doduše, priznati da je Biblija vrlo škrta podacima o Mariji, ali se isto tako mora priznati da se i to malo biblijskih podataka često ne uzima u obzir, a biblijske se tekstove koji Mariju spominju često prilično površno, a ponekad i vrlo loše, razumijeva i tumači. Zato, valja oprezno pristupiti starozavjetnim i novozavjetnim tekstovima i ne pretjerivati, a osobito ih u tumačenjima ne „natezati“ da bi se biblijskim tekstom tek potvrdile propovjedničke ideje i poruke.
Starozavjetni tekstovi o Isusovoj majci
Protoevangelion (Post 3,15)
Starozavjetni spisi jedva da uopće direktno govore o Mariji. Ipak, ako Stari zavjet promatramo i čitamo u svjetlu Novoga zavjeta i Novi zavjet u svjetlu Staroga zavjeta, onda u svjetlu novozavjetnih događaja neka proročanstva Staroga zavjeta dobivaju šire i dublje dimenzije, te bivaju dorečena i zaokružena. Marija je kao Isusova majka tijesno povezana s osobom Isusa Krista. Stoga se može donekle naslutiti da je i Marija uključena barem u neka starozavjetna proročanstva o Isusu koja i nju „proročanski zagonetno nagoviještaju“ (LG 55). Iako mnogi smatraju da se u proročanstvu teksta Post 3,15 može smatrati Mariju onom ženom čiji potomak lomi moć duhovnom neprijatelju čovječanstva, uvijek valja imati na umu da se taj tekst i njegovu poruku ne smije izdvajati iz cjeline biblijskog nauka, jer zagonetni lik žene u Post 3,15 dobiva postupno kroz Stari zavjet drugačije i jasnije crte, pa žena, zaručnica, djevica u starozavjetnoj teološkoj misli označava čitav narod, a konačno u novozavjetnoj misli i novi narod Božji – Crkvu (Otk 12,1-11).
Izaijino proročanstvo o Djevici
Još više valja biti na oprezu kad se radi o proročkim tekstovima. Izaijino proročanstvo o Emanuelovoj majci (Iz 7,14) čini se važnim marijanskim tekstom radi toga što ga novozavjetni pisci navode kad pišu o Mariji. U Izaijinu proročanstvu naviješta se djevojka koja će na tajanstveni način roditi dijete koje će biti Spasitelj izraelskog naroda. No, u tom proročanstvu, izgovorenom kralju Ahazu, prorok Izaija govori o nekoj od djevojaka u Ahazovu haremu koja će postati majkom pobožnog kralja Ezekije, duhovnog velikana izraelske povijesti. On je naime učinio veliku vjersku reformu koju prorok hvalidbenim riječima uzvisuje kao spasiteljsko djelo. Međutim, grčki prijevod hebrejskog Svetog pisma iz 3. st. pr. Kr. smatra ovu mladu, za udaju sposobnu djevojku djevicom te prevodi hebrejsku riječ alma (djevojka za udaju) grčkom riječju parthenos (djevica). Nije dakle u Starom zavjetu jasno naviješteno djevičansko rađanje Mesije i stoga nije u kasnom židovstvu ni postojala predodžba o djevičanskom rađanju Mesije. Matej 1,18-23 konstatira djevičansko rađanje na temelju činjenice tajanstvenog utjelovljenja Sina Božjega, Mesije, te uzima ovaj Izaijin tekst kao potkrepu, a ne kao dokaz djevičanskog rođenja.
Prorok Mihej i majka Marija
Mihejevo proricanje o rođenju budućeg Mesije u Betlehemu (Mih 5,1-5), kao i nazivanje Marije „onom koja ima roditi“ također igra važnu ulogu u kršćanskom shvaćanju uloge Isusove majke, premda ni on jasno ne naviješta djevičansko rađanje djeteta. Prorok Mihej je Izaijin suvremenik. On proriče „Onu koja ima roditi kralja-pastira čiji je iskon od davnina, od vječnih vremena“ (Mih 5,1.2). On će biti iz kuće Davidove, vladat će Izraelom, na pašu će izvoditi stado silom Jahvinom, narod će za njegove vlasti živjeti u miru, svoju će vlast rasprostrijeti sve do krajeva zemaljskih i bit će On savršeni Mir (Mih 5,2.3.4). Ovo je proročanstvo očito daljnja eksplikacija Izaijina proročanstva o Emanuelu i tijesno povezano s Izaijinim proročanstvom. Zato i Mihej promatra majku Mesijinu kao djevojku koja rađa ne misleći direktno ni na kakvo djevičansko rađanje.
Novozavjetni tekstovi o Isusovoj majci
Majka nove generacije ljudskog roda
Glavni razlog i osnovna svrha nastanka novozavjetnih spisa jest navještaj otajstva našega Gospodina, Spasitelja i Sina Božjega. Promatrajući novozavjetne tekstove prema kronološkom redu, tj. prema vremenu nastanka, tada je prvi tekst o Mariji zapisan u Pavlovoj poslanici Galaćanima (4,4) gdje se Mariju spominje sasvim uzgredno: „Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina rođena od žene, rođena pod Zakonom da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje.“ Pavao u ovom tekstu razlaže temu Božjeg posinaštva koje je darovano ljudima i aludira na Mariju kao onu obećanu ženu iz Post 3,15 i novu Evu, majku svih živih iz Post 3,20. Slične misli nalazimo i u puno kasnije nastalom Ivanovom izvješću gdje u sceni podno križa Isus predaje svoju majku učeniku Ivanu riječima: „Ženo, evo ti sina!“ (Iv 19,26). U ovim tekstovima Marija je predstavljena kao majka nove generacije ljudi obogaćene milošću slobode djece Božje da mogu graditi novi svijet, novo čovještvo, novu generaciju ljudskoga roda.
Tko su majka moja i braća moja?
Sljedeće po kronološkom redu jest Markovo evanđelje nastalo oko 62. godine u Rimu. Iako Markov tekst obiluje podatcima o Isusu, Mariju spominje tek dvaput i to vrlo škrto, pa čak i naoko negativno te se ova dva mjesta (Mk 3,31-35; 6,1-6) nazivaju antimariološkim. U njima Isus odbija uplitanje svoje obitelji i rodbine koja ga želi odvratiti od njegove službe (Mk 3,20-21) i govori da su njegova majka i njegova braća učenici koji čine Božju volju i slušaju njegovu riječ. Na drugom mjestu (Mk 6,1-6) Marko govori da Nazarećani odbijaju Isusa upravo zato jer znaju tko je njegova majka, što je po zanimanju njegov otac, koja su njegova braća i koje su njegove sestre. Pretjerano naglašavanje Marijina otajstva i Marijine veličine bez naglašavanja otkupiteljskih zasluga Kristovih dovodi do zatamnjenja spoznaje Isusova mesijanskog poslanja i njegova bogosinovstva. Prvokršćanska predaja zbog tih razloga ne razvija mariološki nauk i ne propovijeda o njezinim zaslugama, nego Mariju spominje samo u okvirima nužne povezanosti s otajstvom Isusa Krista.
Majka Isusa Krista
Kasnije nastali novozavjetni spisi, Evanđelje po Mateju (oko 68.-70. godine), Evanđelje po Luki (oko 75. godine) i Evanđelje po Ivanu (oko 95. godine) govore o Mariji daleko više, premda ne previše. Matej piše svoje evanđelje Židovima i obilato koristi starozavjetna proročanstva (Iz 7,14; Mih 5,1-5). On opisuje Mariju kao onu »koja je rodila Isusa Krista« (Mt 1,16) na tajanstven djevičanski način (Mt 1,18-25) pri čemu je Josip imao samo ulogu poočima i zakonitog oca, odnosno Isusova predstavnika pred židovskim zakonom. Starozavjetne proročanske riječi ostvaruju se i dobivaju svoje puno svjetlo u Marijinom sinu, Mesiji-Kristu koji je došao otkupiti narod od grijeha i svojom osobom biti „Bog s nama“ – Emanuel. Evanđelist Luka je još izražajniji u pojedinostima o Mariji dok piše od Isusovom rođenju i djetinjstvu. On ističe Mariju te se ona čini središnjom osobom njegova opisa. Ona u svom srcu pohranjuje sve što se u Jeruzalemu događa i što se o malome Isusu priča, da se stječe dojam kako je te podatke Luka mogao čuti samo od Marije, premda je to malo vjerojatno.
Priprosta i jednostavna službenica Božja
U opisu navještenja Luka dubinsko-psihološki crta Marijinu osobu. Marija se zbunjuje i plaši zbog posjeta i pozdrava anđelova, ona razmišlja o riječima pozdrava (Lk 1,29.34.), ona postavlja pitanja, izražava sumnje, uočava poteškoće. Istovremeno Marija je Bogu sasvim odana, njemu savršeno otvorena, u njegovoj milosti uronjena, vjerna njegova službenica i savršena vršiteljica njegovih riječi. Unatoč svim nejasnoćama i poteškoćama, poklanja Bogu sebe samu, svoj posluh, svoj život, svoju budućnost: »Evo službenice Gospodnje: neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38). Marija nije imala ulivenog znanja, nego je bila kao i svaka druga priprosta židovska djevojka. Vjerojatno, nije znala ni pisati ni čitati, ali je imala duboku vjeru u Boga. Luka naglašava njezinu priprostost i jednostavnost (Lk 1,48). Marija pripada sloju ljudskog roda koji se nazivao siromasima Božjim kojima je u Bogu jedina nada i spasenje. Sva njezina veličina, sva njezina vrednota dolazi samo od Boga koji ju je obdario milostima i s kojim je održavala osobni kontakt prijateljstva. Zbog toga je anđeo pozdravlja: »Veseli se, milosti puna!« (Lk 1,27). Kao da je „Milosti-puna“ njezino vlastito ime, njezina bit i narav.
Majka Uskrsloga i Majka Crkve
Punina milosti nalazi se u Mariji jer sluša riječ Božju i drži je. Elizabeta je zbog njezine vjere Bogu naziva sretnom i blaženom (Lk 1,45), a Marija sama prepoznaje svoje blaženstvo (Lk 1,48) jer je predano slušala i vjerovala Božjoj riječi, o njoj razmišljala i čuvala je u svom srcu (Lk 2,19. 51.; 11,27). U opisu traženja dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu Marija je označena kao vjerna Bogotražiteljica koja naslućuje veliko otajstvo u svome djetetu na temelju svih riječi koje je čula i svih događaja koji su se dogodili. Riječi: „Zašto ste me tražili?“ (Lk 2,49) slične su onima koje na grobu Isusovu izgovara anđeo ženama: „Što tražite živoga među mrtvima?“ (Lk 24,6). Tako se Marija očituje kao primjer vjernice u Isusovo uskrsnuće.
Evanđelje po Ivanu opisuje Mariju kao ženu koja je je već na početku Isusova djelovanja sudionica znakova Božje prisutnosti na čiji intervent Isus čini znak u Kani Galilejskoj (Iv 2,3-4), ali i na svršetku Isusova života ona je opet prisutna kao žena (usp. Post 3,15) koja postaje majka svih vjernika (Iv 19,26-27). Djela apostolska poimence spominju Mariju među onim ženama koje su zajedno sakupljene oko Kristovih učenika u dvorani Posljednje večere u iščekivanju Duha Svetoga. Marija se tako nalazi i u početcima Crkve. Marija prati zajednicu vjernika i izvršava poslanje što je primila podno križa – majčinstvo sve djece Božje.
Marija nije „lijepa priča“
Sažimajući nauk starozavjetnih tekstova koji se koriste u slavlju marijanskih blagdana, vrlo se malo može sa sigurnošću reći i ustvrditi na njihovom temelju o Mariji. Iako vjerujemo da se na temelju njih na tajanstven način ocrtava lik Marije, skica u proročanstvima Staroga zavjeta prilično je mutna i nejasna. Kako se postupno razvijala, obogaćivala i produbljivala spoznaja te raslo razumijevanje biblijskih proročanstava o Mesiji u Starom zavjetu, tako je i shvaćanje osobe Mesijine majke u tim proročanstvima dolazilo sve više do izražaja.
Iako o Mariji više svjedoče novozavjetni spisi i oni su vrlo škrti podacima o njoj. Marija se u njima očituje kao žena s važnom ulogom u povijesti spasenja i karikom koja povezuje ljudski rod s Isusom, Sinom Božjim i njegovim djelom spasenja. Budući da Marija, Isusova majka, nije neka legenda, neki mit ili lijepa priča, već povijesna osoba i dio povijesti spasenja, iznimno je važno da govor o njoj prije svega bude utemeljen na kvalitetnom nauku Svetog pisma. Iako se mariološki nauk razvijao kroz cijelu povijest kršćanstva, Crkva nikada nije odvajala Nauk o Mariji od nauka o Kristu i njegovom bogočovještvu.
Na stranu svi mitovi o Mariji, stvoreni kroz stoljeća srednjeg vijeka, preneseni na umjetničko platno i usađeni u svijest Marnijih štovatelja i pobožnika. Samo govor o Isusovoj majci koji je oslonjen na biblijsko i povijesno svjedočanstvo može biti temelj ispravnog teološkog nauka o Isusovoj majci. Kad želimo govoriti o Mariji i njezinim vrlinama, uvijek i prije svega valja posegnuti za tekstovima Svetog pisma, te u poslušnosti i vjernosti onome što je i kako je to u Bibliji zapisano učiti i govoriti, kao što je to činila i Marija. Tek takav nauk i propovijedanje o Mariji može i danas nadahnuti vjernike istinskom marijanskom pobožnošću.
Tekst: Dr. Đurica Pardon
Izvor: Vjera i djela
