Donosimo nagovor pape Franje na općoj audijenciji 9. studenog 2022.:
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Prohladno je. Nije li? Ali, svejedno nam je lijepo.
Ovo dvoje djece došlo je do mene bez traženja dopuštenja. I to je baš lijepo! Takav bismo odnos svi trebali imati prema Bogu: doći k Njemu uvijek, bez zadrške!
Prije tri dana vratio sam se s putovanja u Kraljevinu Bahrein. Nikada prije nisam bio tamo, baš nikada, ali bilo mi je jako lijepo. Želim zahvaliti svima koji su molitvom pratili ovaj posjet te ponovno Njegovu Veličanstvu kralju, drugim vlastima, mjesnoj Crkvi i stanovništvu na toploj dobrodošlici. U organizaciji je sudjelovalo mnogo ljudi: prevoditelji, poslužitelji, organizatori susreta, sudionici Foruma na kojemu sam i ja sudjelovao, i sve ostale službe. Zaista, zahtjevan posao, tako da od srca svima zahvaljujem.
Prirodno je zapitati se: zašto je Papa želio posjetiti ovu malu zemlju s velikom muslimanskom većinom? Htio bih odgovoriti trima riječima: dijalog, susret i hod.
Dijalog. Prilika za dugo željeno putovanje otvorila se kraljevim pozivom na Forum o dijalogu između Istoka i Zapada. Dijalog koji služi otkrivanju bogatstva onih koji pripadaju drugim narodima, drugim tradicijama, drugim vjerama. Bahrein, arhipelag sastavljen od brojnih otoka, pomogao nam je shvatiti da ne treba živjeti u izolaciji, već u zbližavanju. Mir to zahtijeva, a dijalog je "kisik mira". Dijalog je uistinu važan kako bi mir postojao i opstao. Prije gotovo šezdeset godina Drugi vatikanski koncil, govoreći o izgradnji zdanja mira, izjavio je da "ovo djelo zahtijeva da [ljudi] prošire svoje umove i srca izvan granica vlastite nacije, ostavljajući po strani svu nacionalnu sebičnost i svaku ambiciju nadmoći nad drugim narodima, njegujući umjesto toga duboko poštovanje prema cijelom čovječanstvu, sada mukotrpno ide prema većem jedinstvu'' (Gaudium et spes, 82).
U Bahreinu sam osjetio tu potrebu i zaželio sam da, u cijelom svijetu, vjerski i civilni vođe znaju gledati izvan svojih granica, svojih zajednica, kako bi se brinuli za cjelinu. Samo se tako može suočiti s određenim univerzalnim temama, poput zaborava Boga, tragedije gladi, zaštite stvorenoga, mira. U tom smislu, Forum dijaloga pod nazivom ''Istok i Zapad za ljudski suživot'' pozvao nas je da izaberemo put susreta i odbacimo put sukoba. Koliko nam je potreban put susreta!
Mislim na suludi rat koji trpi napaćena Ukrajina, Mijanmar, kao i na mnoge druge sukobe koji se nikada ne će riješiti djetinjastom logikom oružja, već samo blagom snagom dijaloga.
Ali, dijaloga ne može biti bez – druga riječ – susreta. U Bahreinu smo se susreli i više puta osjetio sam želju da susreta između kršćana i muslimana bude više, da se stvore čvršći odnosi, da srcem uvažavamo jedni druge. U Bahreinu – kako je to običaj na Istoku – ljudi, kada nekoga pozdravljaju, stavljaju ruku na srce. I ja sam tako činio, kako bih načinio prostor u svom srcu za one koje sam susretao. Bez prihvaćanja, dijalog ostaje prazan, prividan, ostaje pitanje ideje, a ne stvarnosti. Među brojnim susretima, prisjećam se onog s dragim bratom, velikim imamom Al-Azharom, i onog s mladima iz škole Presvetog Srca koju vodi sestra Rosalyn, s učenicima koji su nam dali veliku pouku: zajedno uče kršćani i muslimani.
I kao mladi, djeca, potrebno je poznavati se, kako bi bratski susret nadvladao ideološke podjele. I stariji su posvjedočili bratsku mudrost: prisjećam se susreta s Muslimanskim vijećem starješina, jednom međunarodnom organizacijom koja je nastala prije nekoliko godina, a promiče dobre odnose među islamskim zajednicama, pod znakom poštovanja, umjerenosti i mira, suprotstavljajući se integralizmu i nasilju.
Tako dolazimo do treće riječi: hod. Put u Bahrein ne promatra se kao izolirani događaj, već je dio hoda koji je započeo sv. Ivan Pavao II. kada je posjetio Maroko. Tako prvi pohod jednog Pape Bahreinu predstavlja novi korak u hodu između kršćanskih i muslimanskih vjernika: ne kako bi rastopili ili razvodnili vjeru, već kako bi izgradili bratski savez uime oca Abrahama, koji je bio hodočasnik na zemlji pod milosrdnim pogledom jednog nebeskog Oca, Boga mira. Zbog toga je moto putovanja bio: ''Mir na zemlji ljudima dobre volje''.
Dijalog, susret i hod u Bahreinu ostvarili su se i među kršćanima. Naime, prvi susret bio je ekumenski, molitva za mir, s dragim patrijarhom i bratom Bartolomejem te s braćom i sestrama raznih vjeroispovijesti i obreda. Održan je u katedrali posvećenoj Blaženoj Djevici Mariji od Arabije, čija konstrukcija podsjeća na šator, onaj u kojem je, prema Bibliji, Bog susreo Mojsija u pustinji, tijekom hoda. Braća i sestre u vjeri, koje sam susreo u Bahreinu, doista žive "u hodu": oni su većinom radnici imigranti koji, daleko od kuće, nalaze svoje korijene u Božjem narodu, a svoju obitelj u velikoj obitelji Crkve. I idu naprijed s radošću, u sigurnosti da Božja nada ne razočarava (usp. Rim 5,5). Susrećući se s pastirima, redovnicima i redovnicama, pastoralnim djelatnicima i, u svečanoj i dirljivoj Misi slavljenoj na stadionu, s brojnim vjernicima, također iz drugih zaljevskih zemalja, donio sam im bliskost cijele Crkve.
Danas vam želim prenijeti njihovu neiskvarenu radost, koja je jednostavna i lijepa. Kroz susrete i zajedničke molitve, bili smo jedno srce i jedna duša. Razmišljajući o njihovu hodu, njihovu svakodnevnom iskustvu dijaloga, osjetimo se svi pozvanima proširiti obzore, otvoriti i proširiti interese te se posvetiti upoznavanju bližnjih. Jer da bi hod bratstva i mira napredovao, potrebni su svi i svatko. Neka nam Djevica Marija u tome pomogne!
Izvor: Laudato TV
