Primaš me, Isuse ljubazni, sa mnom si za stolom. Kad ti prigovaraju, odgovaraš također i revnim, vatrenim izvršiteljima Zakona i marljivim učenicima Pisma, kao i financijašima koji su se Rimljanima prodali, i meni.
Poučavaš slikom iz života, poučavaš o radosti u nebu, o radosti pred anđelima Božjim koja vlada samo zato što si mene obratio od mojih grijeha. Više ti znači moja duša, koju svojom predragocjenom krvlju otkupljuješ, negoli ono mnoštvo pravednih kojima obraćenje nije potrebno.
Zar ćeš doista, Pastiru Dobri, cijelo ono stado, devedeset i devet njih, ostaviti na pustom mjestu samo da mene, izgubljenu ovcu, potražiš jer sam u pogibelji, duša mi propada, srce skršeno?! Krećeš po mene i ne zastaješ dok me nisi pronašao. Tvoja radost neka plane, neka živi i buja! Uzmi me na ramena i donesi kući svojoj!
Koliko puta mi se dogodi da zametnem i zagubim koji važan predmet? Ne znam gdje je ključ, ne mogu ga naći. Ne sjećam se koja je lozinka. Gdje je ostali novac, gdje dio alata?
O da su mi hitre ruke vrijedne domaćice koja pali svjetlo, zasukala je rukave. Sve će pažljivo i brižno, sa srcem i pedantno pospremiti, očistiti. Neće stati dok ne pronađe što treba. A onda – radost! Je li to Majka tvoja koja se s Elizabetom raduje? Njezina duša veliča Gospodina, duh joj kliče u Bogu, njezinu Spasitelju.
Zoveš nas, Gospodaru, da uđemo u tvoju radost, u osjećaj tvojega srca (usp. Mt 25,21.23). Zato što si mene doveo do obraćenja, zato što si mene spasio od grijeha, sve nas okupljaš za svojim pashalnim stolom i želiš da tvoja radost bude u nama (Iv 15,11), da bude u nama savršena (Iv 16,24; 17,13).
Autor: p. Niko Bilić, SJ
Izvor: Biblijski portal