„Smrt je susretanje sa životom, s istinskim životom. Ona je suobičenje s Kristom, dovršenje i postizanje punine za koju smo živjeli, dovršenje svih naših veza s drugim ljudima i njihovo usavršenje te sudjelovanje i ulazak u puninu radosti i dobra. Razmišljanje o smrti, po snazi Kristova uskrsnuća, uvodi nas u istinski, puni i konačni život“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, predvodeći na Dušni dan, 2. studenoga, večernje misno slavlje u đakovačkoj katedrali.
Na početku homilije nadbiskup je napomenuo kako je iz statističkih podataka koje na kraju godine iznose župnici vidljivo da značajan broj pokojnika umire bez primljenih sakramenata ispovijedi i pričesti, kao i bez bolesničkog pomazanja. „Već iz tih podataka vidimo da smo mi sami, rodbina naših pokojnika, bili nemarni te da im u njihovoj bolesti nismo pozvali svećenika, odnosno da nam je dio naših preminulih otišao s ovoga svijeta iznenada te da mjesecima pa i godinama prije toga nisu dolazili na nedjeljnu sv. misu i da nisu živjeli sakramentalnim životom“, ukazao je nadbiskup, konstatirajući da je Crkva po ponudi i daru Kristova spasenja zajednica svetih, ali da je istodobno zbog nas nedosljednih vjernika i grešna te trajno potrebna obraćenja.
Nastavio je kako je takvih nedosljednih vjernika u Crkvi bilo trajno, spominjući probleme s kojima se susretala rana Crkva u vrijeme progona. Bilo je i onih slabih i nepostojanih, koji nisu bili spremni žrtvovati život i tako posvjedočiti svoju nepodijeljenu pripadnost Kristu, već su se žrtvovali poganskim bogovima i tako otpali od vjere i crkvene zajednice. Kasnije su se htjeli vratiti u okrilje Crkve, koja se pitala što s njima. Nadbiskup je spomenuo da se polemika oko toga na osobit način razvila u Kartagi, gdje je živio kršćanski pisac Tertulijan, koji je tražio da se takvi ponovno krste, dok je ondašnji biskup Kartage Ciprijan pokazivao više razumijevanja za ljudsku slabost te je razmišljao kako ‘palima’ omogućiti povratak u Crkvu. On je predlagao: Zbog svoje nevjere, izdaje, takvi pali dakako ne mogu sudjelovati u životu Crkve, Tijela Kristova; Sposobni su, međutim, očistiti se; Put do očišćenja je pokora; Pokora se vrši u zajedništvu s Crkvom. Ta je pokora bila veoma ozbiljna, zahtjevna i dugotrajna; Budući da je bilo i slučajeva da je netko započeo pokoru, ali je umro prije nego što ju je završio, Ciprijan je ustvrdio da nema razloga da mogućnost čišćenja kroz pokoru ograničimo samo na ovaj život, nego da se čišćenje se u zajedništvu s Crkvom može nastaviti i poslije smrti.
„Iz ovoga vidimo da je Crkva postupno uranjala u Božju objavu i u svjetlu objave tražila odgovore na pojedina pitanja te da je vjera Crkve rasla i raste zajedno s rješavanjem pastoralnih pitanja“, rekao je nadbiskup, nastavljajući kako se iz spomenutih načela sv. Ciprijana naziru i orisi dviju istina koje je Crkva definirala i do kojih je došla potaknuta rješavanjem spomenutoga problema: To su nauk o čistilištu koji se razvijao upravo iz pokorničke prakse rane Crkve, a druga istina koju je Crkva produbila promišljajući o problematici palih je zajedništvo kao jedna od bitnih dimenzija kršćanskoga života i poslije smrti te zajedništvo između živih i umrlih.
Tumačeći prvu istinu, nadbiskup je istaknuo da je čovjek koji se za života opredijelio za Boga neopozivo ušao u Božju milost i ljubav. Ako se trudi ostati u zajedništvu s Bogom, makar je i slab, čovjek više ne može izgubiti tu Božju ljubav i milost jer Bog ljubi i Bogu je stalo do svakoga čovjeka…. Da bi ušao u potpuno zajedništvo s Bogom, čovjek se mora čitav poistovjetiti sa svojom temeljnom odlukom za Boga. To se zbiva u pokori koju je Crkva nazvala i definirala kao čistiliste.
Govoreći o drugoj istini, zajedništvu, kazao je kako čovjek živi u zajednici od početka do kraja svoga puta. „Zajednica nosi i opečaćuje sav njegov rast i razvoj, sve njegove čine. Eklezijalni mu je zakon upisan u bit i ne briše se na prelasku iz vremena u vječnost. Ljudi mogu i moraju i onkraj granice smrti jedni druge nositi i pomagati, mogu jedni drugima davati i jedni za druge patiti. Tim se putem ostvaruje sve veća solidarnost unutar Kristove Crkve, raste njezino jedinstvo. Tako čovjek i u čistilištu svjedoči svoju društvenu narav i zajedništvo s čitavom Crkvom“, protumačio je nadbiskup, rekavši kako je to i smisao pohoda grobovima naših pokojnika i naše molitve na grobljima, kao i sudjelovanja na ovom misnom slavlju.
Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića i pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, koncelebrirala su još šestorica svećenika, a posluživao je đakon Antonio Ihaz. Uz vjernike domaće župe Svih svetih, misi su nazočile časne sestre Sv. Križa i kandidatice. Misu je pjevanjem pratio Katedralni zbor, pod ravnanjem mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića.
Tekst i foto: Anica Banović; Đakovačko-osječka nadbiskupija
