Svetkovina sv. Franje Asiškog svečano je proslavljena 4. listopada u crkvi Presvetog Otkupitelja u franjevačkom samostanu o. fra Ante Antića na Trsteniku u Splitu gdje je središnje euharistijsko slavlje predvodio generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo-Frankopan Velić.
U koncelebraciji je bilo nekoliko svećenika predvođenih provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Markom Mršom, gvardijanom samostana fra Domagojem Volarovićem, profesorima i odgojiteljima franjevačkih i dijecezanskih bogoslova. Slavlju su prisustvovali štovatelji sv. Franje te franjevački i dijecezanski bogoslovi.
Na početku misnoga slavlja don Franjo-Frankopan prenio je pozdrave splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolite mons. Dražena Kutleše izrazivši radost na ovom tradicionalnom okupljanju koje pokazuje kako različite karizme u Crkvi nisu nešto što nas dijeli već nešto što nas međusobno obogaćuje. Zamolio je sve nazočne da se mole za bogoslove da ustraju na putu kojim su krenuli izrazivši nadu da će se još mnogi nadahnjivati primjerom sv. Franje.
U svojoj je propovijedi generalni vikar govorio o kaosu i redu gledano ljudskim i Božjim očima. Započeo je činjenicom kako je u vrijeme Franjine mladosti u gradu Asizu, u trgovini Franjine obitelji sve dobro funkcioniralo do onog trenutka kada je Franjo napustio sigurnost grada, sigurnost trgovine, sigurnost staleža u kojem je živio i sigurnost kruga svojih prijatelja. Na to ga je potaknula velika promjena koja se dogodila u njegovom srcu, a koja je ljudskim očima gledano izgledala kao slabost. Međutim, „svaki korak koji je on napravio na osobnom obraćenju bio je iskorak prema drugom čovjeku. Tu se skriva tajna koju možemo otkriti za svoje živote. Kad god napravimo u svome srcu korak bliže Isusu Kristu istodobno činimo korak bliže drugim ljudima“, naglasio je don Franjo-Frankopan. Pojasnio je kako je asiški svetac počeo malim jednostavnim koracima: obnovio je kapelicu, crkvicu, mjesto molitve. Otišao je živjeti u Asiško polje, izvan grada i izvan zajednice ali upravo je tada otkrio tko su ti koji su izvan zajednice: gubavci, siromašni i odbačeni. Ono što mu je bilo najodvratnije postalo je mjesto susreta s Bogom, mjesto rasta u vjeri, u nadi i osobito u ljubavi. Ono što je Franji bilo najodvratnije postalo mu je najveća radost. U ranama gubavaca prepoznao je Kristove rane. To je poruka, naglasio je generalni vikar, da se ne smijemo zaustaviti na vanjštini nego ići u nutrinu i da je ono što naizgled izgleda sređeno i uređeno bilo iznutra trulo.
Podsjetio je na Isusove riječi pismoznancima i farizejima: „Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.“ Grad Asiz je izgledao lijepo ali što je bilo u srcima Asižana razotkrilo se kad su Franjo i njegova braća krenuli nasljedovati poniznoga Krista. Otkrili su da je pravi red upravo u onome što je ljudskim očima izgledalo kaotično. Kako su Franjo i njegova braća rasli u obraćenju tako se njihov krug prema drugima širio. Potom je i sveta Klara napustila sigurnost doma i počela živjeti životom koji je tada za žene bio neobičan, kao redovnica na sasvim nov način.
Don Franjo-Frankopan je u tom svjetlu podsjetio na riječi kardinala J. Ratzingera 80.-ih godina prošloga stoljeća kada je u Asizu u samostanu sv. Klare u propovijedi pokušao protumačiti u čemu se sastojalo poslanje sv. Franje Asiškoga. Kardinal je naglasio da ono nije u tome da obnovi crkvice, ni da okupi braću i osnuje Red, pa ni u tome što je svojim ranama postao živa slika Isusa Krista, već je ono bilo u tome što je sv. Klara krenula živjeti redovničkim životom. Svoju je ljubav prema Isusu Kristu Franjo prenio na Klaru, koja je postala redovnica i Franjo s njom i njezinim životom nije mogao raspolagati. Kada dosegnemo stupanj ljubavi u kojem se potpuno darujemo i ništa više za sebe ne zadržimo, onda na to mjesto dolazi Božji blagoslov. Svoju je propovijed generalni vikar zaključio riječima Bog od nas ne traži da Franju stopostotno imitiramo, nego da ga u malim stvarima nasljedujemo, da malim koracima približujući se Kristu budemo bliže drugome do trenutka potpunog darivanja. Pozvao je nazočne da svoj život s povjerenjem povjere u Božje ruke, a da ih na tom putu zagovaraju sv. Franjo i sv. Klara.
Riječ zahvale na kraju misnoga slavlja uputio je gvardijan Volarević pojasnivši veličinu zajedništva koje je veliki blagoslov. Generalnom vikaru čestitao je imendan i zamolio ga da prenese pozdrave ocu nadbiskupu. Svih je preporučio zagovoru sv. Franje. Nakon euharistijskoga slavlja uslijedilo je zajedničko fotografiranje, a potom su bogoslovi i odgojitelji nastavili druženje za bratskim stolom.
