Draga braćo i sestre, dobar dan!
U odlomku iz Lukina Evanđelja liturgije ove nedjelje, upitaše Isusa: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“. A Gospodin odgovara: „Borite se da uđete na uska vrata“ (Lk 13, 24). Uska vrata je slika koja bi nas mogla uplašiti, kao da je spasenje namijenjeno samo nekolicini odabranih ili savršenima. Ali to je u opreci s onim što je Isus poučavao u mnogim prilikama. Naime, malo zatim On kaže: „I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem“ (r. 29). Dakle, ta su vrata uska, ali su svima otvorena! To se ne smije zaboraviti: svima! Vrata su svima otvorena!
Ali da bi se bolje razumjelo ta uska vrata, treba se zapitati što su ona. Isus uzima sliku iz života onog vremena i vjerojatno misli na to kako su se, kad bi pala večer, sva gradska vrata zatvarala, osim jednih, najmanjih i najužih, koja su ostala otvorena: za povratak kući moglo se samo kroz njih proći.
Sjetimo se dakle Isusovih riječi: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se“ (Iv 10, 9). To znači da je za ulazak u Božji život, u spasenje, potrebno proći kroz njega, ne kroz nekog drugog, nego kroz njega; prihvatiti njega i njegovu riječ. Kao što se za ulazak u grad trebalo „mjeriti“ prema jedinim otvorenim uskim vratima, tako je i kršćaninovu životu „mjera Krist“, njegov je život utemeljen i oblikovan po njemu. To znači da je mjerilo Isus i njegovo evanđelje: ne ono što mi mislimo, nego ono što nam On govori. A to su onda uska vrata ne zato što su namijenjena malobrojnima, nego zato što biti Isusov znači slijediti ga, posvetiti svoj život u ljubavi, služenju i sebedarju kao što je učinio On, koji je prošao kroz uska vrata križa. Ulazak u plan života koji nam Bog predlaže traži od nas da suzimo prostor sebičnosti, da smanjimo umišljenost samodostatnosti, da spustimo uzvisine oholosti i nadutosti i da pobijedimo lijenost kako bismo se upustili u rizik ljubavi, čak i kad uključuje križ.
Mislimo, konkretno, na ona svakodnevna djela ljubavi koja od nas iziskuju trud i napor: na roditelje koji se posvećuju svojoj djeci, žrtvujući same sebe i odričući se vremena za sebe same; na one koji se brinu za druge, a ne samo za svoje interese: koliko je samo takvih, dobrih; mislimo na one koji se troše u službi starijih, najsiromašnijih i najslabijih; na one koji nastavljaju raditi s predanošću, podnoseći nedaće pa možda čak i nesporazume; na one koji trpe zbog vjere, ali nastavljaju moliti i ljubiti; na one koji, umjesto da slijede svoje instinkte, na zlo odgovaraju dobrom, nalaze snage za oprost i hrabrost za novi početak. To su samo neki od primjera onih ljudi koji ne biraju široka vrata vlastite udobnosti, nego uska Isusova vrata, života utrošena u ljubavi. Njih će, kaže danas Gospodin, Otac mnogo više priznati svojima nego one koji vjeruju da su već spašeni, a zapravo su u životu „zlotvori“ (Lk 13, 27).
Braćo i sestre, na kojoj strani mi želimo biti? Volimo li više lagan put gdje mislimo samo na sebe ili pak uska vrata Evanđelja, koja dovode u krizu naše sebičnosti, ali nas osposobljuju da prihvatimo istinski život koji dolazi od Boga i usrećuje nas? Na kojoj smo mi strani? Neka nam Majka Božja, koja je pratila Isusa sve do križa, pomogne mjeriti svoj život po njemu, kako bismo ušli u puni i vječni život.
