„Što više promišljam o proroku Iliji, to sam više oduševljen njegovom osobom. I to sam ponosniji jer naša nadbiskupija ima za nebeskog zaštitnika sveca koji je kao čovjek iskreno volio Boga, za njega je revnovao čitavim svojim bićem i htio mu je biti odan, koji je smatrao da je vjernost Bogu Jahvi temelj i izvor dobrobiti za njegov židovski narod i koji trpi zbog nevjere svoga naroda“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, predvodeći u đakovačkoj katedrali večernje misno slavlje 20. srpnja, na blagdan sv. Ilije proroka, nebeskog zaštitnika Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, u koncelebraciji su bila još sedmorica svećenika, a slavlje je pjevanjem pratio Mješoviti katedralni zbor, pod vodstvom maestra Ivana Andrića.
U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o sv. Iliji koji je ljubio i borio se za čistoću vjere u Boga Jahvu u svom narodu na odveć žestok, pogrešan način, među ostalim ubivši brojne Baalove svećenike, zbog čega je na sebe navukao mržnju i progon kraljeve žene Izabele koja je te svećenike dovela u Izrael te je u strahu za vlastiti život pobjegao u pustinju. Nadalje je podsjetio na sve ono što se Iliji ondje dogodilo, na njegove osjećaje, želju za smrću, osjećaje stida, shvaćanje da ubojstvo Baalovih svećenika nije ničemu poslužilo. I u situaciji potpune bespomoćnosti, u iskustvu uzaludnosti i gorkoga razočaranja, kad je Ilija spreman dići i ruku na sebe, Bog mu šalje gavrana s vodom i kruhom, krijepi ga i 40 dana ga prati kroz pustinju do „Božje gore“ Horeba.
„Bog tako u stvari Iliju vodi na izvore svoga Saveza s Izraelskim narodom. Kroz samoću pustinje, Iliju vodi k njemu samome, do njega samoga i do njegove savjesti da tu progovori njegovu srcu“, rekao je nadbiskup, dodajući kako mu se Bog obratio zazivajući ga imenom: „Bog zna što je u Ilijinu srcu, poznaje ga bolje od njega samoga. Ali od njega traži da se on sam izrekne i da kaže zašto je na Horebu. On sam mora sagledati svoje postupke, napraviti samolustraciju i raskrstiti s prošlošću. Bog ne optužuje Iliju, niti ga sudi, nego mu obazrivo daje do znanja da nije trebalo pobjeći i naći se tu gdje se sada nalazi. Potiče ga da ispravno sagleda stanje u koje se doveo, da preuzme svoju odgovornost i da se pokaje, kako bi mogao ići dalje.“
Podsjetivši kako Bog nije bio u olujnom vihoru, niti u potresu i ognju, već u šaptu laganoga lahora, nadbiskup je pojasnio kao je to bila prva lekcija, poruka Iliji: Pokolj Baalovih svećenika je zlo kojim ništa nije postigao. Bog i njegovi proroci idu drugim putem… Bog je u blagosti, milosrđu, dobroti i ljubavi. „I to je, draga braćo i sestre, snažna poruka i za sve nas: Kad se osjećamo bespomoćni i sami, kad ne vidimo izlaza, kad poželimo umrijeti i nestati, Bog nas ne napušta nego nas odgaja i vodi do toga, čak nas ako je potrebno i lomi, kako bismo svoju životnu situaciju sagledali drugačije – iz njegove perspektive“, posvjestio je propovjednik.
Potom je govorio i o drugoj lekciji, koja je započela istim pitanjem upućenim Iliji: „Što ćeš ovdje, Ilija?“, pitanjem punim obazrivosti, koje Iliji treba pomoći da on sam dodatno razmisli, da obnovi svoj proročki poziv i da nakon svega ponovno pronađe sebe. Odgovarajući na pitanje, Ilija tri puta ponavlja kako je gorljivo revnovao za Jahvu, za njegov narod i Savez, njegove žrtvenike i proroke, iznoseći krivnju naroda.
Nadbiskup je upitao: „Draga braćo i sestre, ne susrećemo li se i mi danas sa sličnom situacijom pred kojom se našao prorok Ilija? Nije li se već dogodio i ne nastavlja li se danas kolektivni otpad od pravoga Boga, otpad od saveza s Bogom koji se događao u Izraelskom narodu u Ilijino vrijeme?! Toliki kršćani dezertiraju i u valu sekularizacije, New agea i praktičnog materijalizma napuštaju nedjeljnu sv. Misu i oltar, sakramentalni i molitveni život te usvajaju potpuno poganske obrasce života. To dezertiranje kršćana danas, u Europi pa i u našem narodu, nema premca u prošlosti. Istodobno, i u drugim krajevima svijeta imamo stvarne progone kršćana od raznih režima i pripadnika drugih religija, od muslimana ali i od tobože tolerantnih hinduista i budista. Rezultat je da je kršćanstvo danas „najprogonjenija religija na svijetu“. Naučili smo od Ilije da kršćanstvo i kršćani ne proganjaju nikog, niti žele ikoga proganjati. Svakodnevno slušamo kako toliki kršćanski misionari i vjernici masovno stradavaju i ginu zbog svoje vjernosti Kristu.“
Zaključujući homiliju, nadbiskup je rekao: „Nažalost, nismo naučili od Ilije drugu lekciju: lekciju obraćenja, usvajanja novog evangelizacijskog žara i novih metoda te povratka vlastitom evangelizacijskom poslanju. I to je poruka Božje riječi nama danas: Ilija je bio prorok potreban obraćenja. Obraćenja i evangelizacijskog zelusa, oduševljenja za Boga i za njegovu stvar, potrebni smo i mi.“
Na kraju misnog slavlja nadbiskupi i nazočni svećenici, praćeni ostalim pukom, pošli su pred oltar sv. Ilije, gdje je vlč. Mato Gašparović predvodio molitvu i pjevane zazive zaštitniku Nadbiskupije.
Tekst i foto: Anica Banović; Đakovačko-osječka nadbiskupija
