U subotu 4. lipnja u večernjim satima, Krčka biskupija svečanim koncelebriranim misnim slavljem u Krčkoj katedrali proslavila je svetkovinu svog nebeskog zaštitnika sv. Kvirina. Euharistijom je predsjedao riječki nadbiskup metropolit mons. Ivan Devčić, a koncelebrirali su krčki biskup mons. Ivica Petanjak, mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor, mons. Ivan Milovan biskup porečki i pulski u miru, mons. Valter Župan, krčki biskup u miru te trideset i petorica svećenika i redovnika.
Domaći biskup mons. Petanjak zahvalio se nadbiskup Devčiću na spremnosti da predvodi slavlje i uputi prigodnu homiliju, kao i svim nazočnim biskupima i svećenicima, zatim predstavnicima gradskih vlasti – gradonačelnicima i načelnicima s područja naše biskupije, te okupljenim vjernicima. Svim građanima Krka čestitao je Dan Grada.
U homiliji mons. Devčić je poručio kako je sve raširenije mišljenje suvremenih kršćana da se po evanđelju ne može živjeti, te stoga smatraju da se moraju prilagoditi „duhu vremena“ i živjeti poput drugih ljudi, pa toleriraju, a prema potrebi i prakticiraju, pobačaj, rastavu braka, nevjenčani život prije braka, a u gospodarstvu se i politici, ako to prilike zahtijevahu, odriču moralnih načela i paze da se društveno previše ne angažiraju, bojeći se da bi time nanijeli štetu vlastitim interesima. Usporedo s time izjavljuju kako nemaju vremena za molitvu, sv. misu ili neki drugi crkveni angažman, svodeći tako svoje kršćanstvo na njihovu „privatnu stvar“, a sve u očekivanju da Crkva i svi drugi to poštuju i pružaju im one vjerske usluge na koje, kako smatraju, imaju pravo. Drugim riječima, žive kao da Boga nema, kao da ne vjeruju u vječni život i kao da nisu članovi Crkve, a istodobno se predstavljaju kao kršćani i očekuju da ih i drugi, uključujući i samu Crkvu, kao takve prihvaćaju i uvažavaju.
Drugi vatikanski koncil opisuje poziv kršćana: „Oni žive u svijetu, to jest u svim i u pojedinačnim službama i poslovima svijeta te u uobičajenim uvjetima obiteljskog i društvenog života, kojima je njihov život na neki način protkan. Bog ih ovdje poziva da obnašajući svoju vlastitu dužnost i vođeni evanđeoskim duhom, tako reći iznutra poput kvasca, pridonose posvećenju svijeta te tako u prvom redu svjedočanstvom svojega života, blistajući vjerom, nadom i ljubavlju, drugima očituju Krista“ (LG 31).
Najstarija svjedočanstva iz prvih kršćanskih vremena potvrđuju da su istinski kršćani Kristovo evanđelje oduvijek na taj način prihvaćali.
Znamo, braćo i sestre, da takvih kršćana koji su vjerovali u evanđeoske ideale i ostvarivali ih u svojemu životu, nije bilo samo na počecima Crkve nego i u svakom razdoblju njezine povijesti, a to znači i u našem vremenu. Svi su oni živjeli i još uvijek žive u svijetu dijeleći s ljudima svoga vremena radosti i nade, žalosti i tjeskobe (usp. GS 1), ali se nisu prilagođavali duhu vremena nego su u ljudsku stvarnost unosili duh Kristova evanđelja kojim su je prožimali i osvjetljavali.
Ono što je svima njima zajedničko jest nastojanje da svoj svakodnevni život i rad prožimaju i nadahnjuju evanđeljem, njegovim vrijednostima i normama, opirući se iskušenjima prilagodbe duhu ovoga svijeta i njegovim načinima života i djelovanja. Mnogi su od njih takav život potvrdili i okrunili mučeništvom jer su radije izabrali žrtvovati svoj zemaljski život nego se odreći Krista.
Životne prilike uvjetovale su i uvijek uvjetuju načine življenja i ostvarivanja istih vrijednosti i istih evanđeoskih ideala. Tako na jedan način evanđeoske ideale ostvaruje npr. redovnica, a na drugi udata žena ili majka; na jedan svećenik, a na drugi poduzetnik ili političar, i tako redom. No svi oni svjedoče i potvrđuju isto, tj. da je moguće biti kršćanin ne samo deklarativno nego i životom. Na taj način sveci uvijek pokazuju da vjera nije nikakva „privatna stvar“ koja služi za osobnu utjehu nego snaga kojom pojedinci i zajednice vjernika doprinose autentičnoj preobrazbi ljudske zajednice.
Ali pogrešno bi bilo misliti da su sveci, ljudski gledajući, bili posebni ljudi. Crkva je u njihove redove uvrstila mnoge djevojčice i dječake, mladiće i djevojke, svećenike i Bogu posvećene osobe, kao i mnoge oženjene, ali i udovce i udovice, također mnoge siromahe, ali i kraljeve, političare, umnike i znanstvenike itd. Nema crkvene ni društvene skupine koja nije dala ponekog sveca ili sveticu, što potvrđuje da je evanđelje moguće živjeti i prema njemu se ravnati bez obzira kojoj životnoj dobi, spolu, društvenom položaju ili zvanju kršćanin pripadao.
To je i nama ohrabrenje i pomoć u borbi protiv iskušenja da se po evanđelju ne može živjeti u konkretnom pojedinačnom i društvenom životu.
Dakako, nijedan svetac nije svojim vlastitim silama ostvario evanđelje u svom životu. Kad govori o svecima, Crkva uvijek ističe prvenstvo Božje milosti. Crkvena liturgija posebno snažno ističe glavnu ulogu milosti Božje u životima svetaca. To nipošto ne znači nijekanje uloge ljudske slobode. Sveci se razlikuju od drugih upravo po tome što su spremno prihvatili Božju milost i s njome surađivali. Svetost je uvijek plod milosti i slobode. Od svetaca možemo naučiti kako se u slobodi milost Božja prihvaća i kako se s njome surađuje u životu. Uza sve to, ostaje činjenica na koju lijepo upozorava jedan suvremeni duhovni učitelj: „Povijest svetaca uvijek je povijest svega onoga što je Bog mogao učiniti u niskosti i slabosti svojih slugu. U svetima se vidi Boga.“
Važno je tražiti ne samo njihov zagovor nego također od njih učiti kako se može usred svijeta, u obavljanju svojih dužnosti, slijediti i ostvarivati evanđelje Gospodina našeg Isusa Krista. Iskušenjima na koja smo na početku ovog nagovora upozorili lakše ćemo se suprotstaviti ako ponovno otkrijemo svece i od njih počnemo učiti. To znači da je svece, prikazivanjem i isticanjem njihovih vrlina i zasluga, potrebno vratiti u naše kateheze, propovijedi, u kršćanski odgoj djece i mladih, pa i u obiteljski i društveni život. Molim zbog toga, braćo i sestre, Božje ugodnike da nam pomognu shvatiti njihovo značenje u životu Crkve, društva i svakog pojedinog kršćanina, kako bismo ih mogli što dosljednije nasljedovati.
U svojoj knjizi „Duhovni velikani. Sveci Katoličke crkve“, otac Josip Antolović piše: „ima mnogo razloga zbog kojih volimo ovo drago tlo mile nam domovine Hrvatske. Kao kršćani volimo ga i zato što je natopljeno mučeničkom krvlju pa je na neki način posvećeno, jer je mučenička krv sveta. Posvećena je u krštenju mučeništva. Među mučenicima iz naših krajeva valja spomenuti sv. Kvirina, sisačkog biskupa. Dokaz za to koliko je od davnine čašćen u Hrvatskoj je i činjenica da ga se slavi u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a Krčka biskupija ga štuje kao svoga glavnog zaštitnika.
Stoga koristim ovu priliku da čestitam blagdan sv. Kvirina mons. dr. Ivici Petanjku, aktualnom krčkom biskupu, i mons. Valteru Županu, umirovljenom krčkom biskupu, te dijecezanskom i redovničkom kleru, sestrama redovnicama, svećeničkim i redovničkim kandidatima i kandidaticama, a napose svemu vjerničkom narodu Krčke biskupije, sa željom i molitvom da ovaj Božji ugodnik nastavi i ubuduće budno bdjeti nad ovom našom drevnom i časnom otočkom biskupijom i nad cijelom Crkvom u našem narodu, kao i nad dragom nam Domovinom Hrvatskom.
Pjevanje je animirao krčki katedralni zbor, a čitači su bili iz raznih otoka naše biskupije. Evanđelje je navijestio krčki župnik vlč. Anton Valković.
Na kraju misnog slavlja, biskup Ivica još se jednom zahvalio nadbiskupu Devčiću te mu je po rukama našeg najmlađeg svećenika vlč. Andrije Živkovića predao prigodan poklon.
