Danas je Nedjelja Dobroga Pastira, 4. uskrsna nedjelja, zato danas i slušamo evanđelje o pastiru. To je govor koji nam donosi sv. Ivan evanđelist, ali i svi evanđelisti nam govore o Dobrom Pastiru, no Ivan ima neki svoj poseban način. Ivanov pastir je muž, muževan, kralj, snažni pastir. Znamo, kod Luke je pastir puno nježniji. Luka zato donosi onu prispodobu o izgubljenoj ovci koju Pastir kada ju nađe nosi na ramenima, žrtvuje se za nju, jako je nježan. Ivanov je malo čvršći, robusniji.
Ovo što Isus danas govori, govori u židovskom hramu, pod trijemom. Oni koji su imali nešto poručiti okupljenima to su obično činili tu, upravo u hramu. To je mjesto za židove prevažno, to je mjesto nauka i zato i Isus dolazi pod taj Salomonov trijem i govori o novom kralju, novom pastiru. Znamo da su već proroci Staroga Zavjeta, a osobito Ezekiel, govorili kako Bog nije zadovoljan sa vođama svojega naroda i obećaje, i po proroku Ezekielu, da će poslati novoga pastira, novoga kralja. Upravo o tom kralju Isus govori u današnjem evanđelju, koje je jako kratko (samo su tri retka). Ovo se događa u predvorju židovskoga hrama u vrijeme kada židovi nisu sretni sa svojim vladarima, kada su često njihovi vladari stradavali ili u Babilonu ili u asirskom carstvu. U to vrijeme čovjek je vrlo malo vrijedio, bio je, možemo reći, jeftiniji od ovce. Zato Isus danas baš govori o ovci i pastiru kao vrijednosti. U to vrijeme su vladari imali pravo, čim bi se osjetili jačim od drugoga, ubiti bez ikakvih posljedica. Evo, i u ovom kontekstu, malo širem, Isus danas govori o ovcama koje slušaju njegov glas, koje ga poznaju i koje idu za njim. Evo, te tri riječi su središte evanđelja sv. Ivana kada govori o novom pastiru i novim ovcama pa ćemo se zadržati malo oko ove tri riječi, ova tri glagola.
Prvi glagol je slušati. Znamo da je za židove slušanje, taj glagol, prevažan. Njihova glavna zapovijed je „Slušaj Izraele“. On je zapravo u središtu njihova života. Općenito, riječ je u središtu čovjekova života, a osobito u središtu židovskoga naroda.
Drugi glagol je poznavati. Što znači poznavati u našem ljudskom životu, a osobito u židovskom poimanju? Poznavati, u biblijskom smislu, znači biti u odnosu, to je čista ljudska kategorija. Odnos znači zajedništvo. Odnos znači ljubav. Gdje god Biblija spominje odnos tu je odmah aluzija na zaručnika, na zaručnicu, oni imaju iste ciljeve. Kada Isus govori mene moje ovce poznaju, to znači da on kao Pastir i njegove ovce imaju isti cilj, da su u vrlo bliskom, čak intimnom odnosu, da je taj odnos čin ljubavi među njima. Evo, po tome mi praktički jesmo ljudi. Po odnosu mi jesmo ljudi međusobno i mi jesmo Božji „supružnici, suzaručnici“. Nitko drugi nema odnos ljubavi nego ljudi međusobno i čovjek i Bog. Sve ispod toga nije na toj razini i ovdje se stvarno može govoriti o jednoj zaljubljenosti Boga u čovjeka i o zaljubljenosti čovjeka u Boga. I mi jesmo vjernici upravo po toj zaljubljenosti u Krista. Mi, da ne ljubimo Krista, da nismo u njega zaljubljeni, ne bismo imali nikakvo pravo sebe nazivati vjernicima.
Treći važan glagol iz ove Isusove rečenice je slijediti. Što znači slijediti Pastira? To znači činiti praktički ono što Pastir čini. On je uvijek mislio na druge, do razine davanja života. Mi slijedimo našega Pastira upravo u tome, drugi nam je važan, znači drugoga ljubimo čak do mjere davanja života za nj. A koga se slijedi? Slijedi se uvijek onoga tko je nekako ušao u naše srce. Slijedi se zaručnika, slijedi se oca, slijedi se ono što pomalo miriše na vječnost. Evo, mi u Kristu Bogu to prepoznajemo i zato ga slijedimo.
Krist nas ljude doživljava kao svoje najveće bogatstvo. Možemo mi biti, ljudski gledano, jako siromašni i smatrati sebe jako jadnima i sličnim ovcama ovoga svijeta, ali mi smo za Krista i za Boga pravo bogatstvo. Kada mi to prepoznamo, kada to osjetimo u srcu da nas Bog takvima doživljava, to postaje razlog zašto krećemo za njim i slijedimo ga.
Nakon ova tri glagola koje sam spomenuo, slušati, slijediti i poznavati, Isus spominje tri obećanja. Prvo obećanje je „ja ću mojim ovcama dati život vječni“. Ako nam Zaručnik, ako nam Onaj koji nas poznaje, koji nas smatra svojim bogatstvom, ne da život vječni, onda mi ostajemo na nekoj nižoj razini, a to je neka razina koju žive životinje. One nemaju vječnog života. Njihov život završava ovdje. Mi nismo na toj razini. Naše dostojanstvo je puno veće i naše je dostojanstvo upravo u tome što u nama postoji ta „iskra“, mi smo već ustvari vječni. Ono što u nama postoji, u našoj dubini ljudskog života, su već naznake vječnosti. Već ovdje živeći taj odnos ljubavi s Bogom živimo iskustvo vječnosti. Mi ni ne očekujemo neku vječnost kao budućnost, nego je ona u nama već jako prisutna. Znači, Bog je prisutan u ovom mom životu, a čim je Bog prisutan u mom životu, Bog koji je vječnost, i ja već živim vječnost. Iz literature znamo da su poganski bogovi bili jako ljubomorni na ljude, nisu svojim podložnicima htjeli dati vječni život. Naš Bog, biblijski Bog, je upravo u tome drugačiji. On svojim stvorenjima daje život jer ih je on stvorio, a čim ih je stvorio, stvorio ih je za sebe, a čim ih je stvorio za sebe, stvorio ih je da s njima živi vječno. To je ta naša nada. O njoj su govorili neki književnici, a među njima je i Dostojevski koji je rekao: „Ako Bog postoji onda sam ja besmrtan jer me je on očito stvorio“.
Drugo obećanje koje Krist daje jest da „njegove ovce neće nikada propasti“. A zašto neće propasti? Jer ono što je lijepo, što je odnos, što je ljubav, intima, to sigurno neće propasti bez obzira u koliko maloj mjeri mi tu ljubav ovdje živjeli. Znači, Krist nam tim riječima govori slijedeće: ma najmanje zrnce ljubavi koje iskažete jedni prema drugima po tome ćete živjeti vječno jer ljubav ne može propasti. Krasno bi bilo da je naša ljubav bezuvjetna kao Njegova, da je velika, da nema mjere, ali i čak ako je mala to nam je garancija da ćemo živjeti vječno. To je prekrasno. Po našim djelima ljubavi. I najljepši dio današnjega evanđelja je upozorenje da pripazimo na naša djela ljubavi jer ona nam garantiraju vječnost. Kad god ljubimo čovjeka, kad god mu iskažemo neko djelo milosrđa, s tim već participiramo u vječnosti. Zato, opredjelimo se za ljubav, jer se samim time opredjeljujemo za vječnost. Mi se, nažalost, bojimo ljubiti druge jer tu negdje osjećamo našu ugrozu, ugrozu za naš život, ali Krist nam govori da ćemo ako ljubimo bit sigurno oni koji će sudjelovati u vječnom životu.
Treće Kristovo obećanje je da „nitko njegove ovce neće istrgnuti iz njegove ruke“. Postoje trenutci kada se osjećamo loše, kada pomalo lutamo, kada možda ne slušamo Njegov glas, ali Krist nam govori da on svakoga koga je stvorio želi spasiti, ne želi da se niti jedna ovca izgubi makar je možda negdje na putu lutanja. Evo, naš Otac, kako ovo evanđelje i završava, On je veći od svega i nitko nas, već zbog toga, ne može istrgnuti iz Njegove ruke. Bog sve ono što je stvorio nikada ne ispušta iz svoga vida i Njegov konačni cilj je spasiti cijelo svoje stado. On ga želi imati kod sebe. Današnje čitanje iz knjige Otkrivenja je sukus te cijele knjige, upravo poruka koju možemo iščitati i iz današnjeg evanđelja da je Isus Kralj, da je Isus Pobjednik. Ali, taj naš Pobjednik nije neki moćni kralj kao što sam spomenuo, kao što su bili babilonski ili asirski kraljevi, nego je on praktički Janje. Kao što smo mi janje i ovce. Isus upravo zato s takvom lakoćom govori o ovcama jer on sam za sebe kaže „Ja sam Janje“. Kako je prelijepo da nas koji smo jedno stado vodi jedan Jaganjac, jedno Janje. To Janje vodi cijelu povijest što danas možemo prepoznati i pročitati u knjizi Otkrivenja.
Nedjelja Dobrog Pastira i Nedjelja duhovnih zvanja, su posebne prilike kada trebamo moliti za duhovne pastire ovoga svijeta, pastire Crkve. Naš Pastir i naš Kralj nije jedini pastir. On je izabrao nove pastire. On pita Petra: „Voliš li me?“ Kada mu je Petar potvrdno odgovorio rekao mu je: „Pasi ovce moje“. Znači, Krist je izabrao nove pastire za svoj narod. Mi danas osjećamo svojevrsnu krizu, tj. da su mnoge zajednice u krizi jer nemaju pastira, da su mnogi pastiri u krizi jer nemaju zajednice i zato bi bilo dobro da se svi zajedno odlučimo moliti da Crkva i u budućnosti ima dobre pastire upravo kakav je bio Krist. Nježne u Isusovom tonu, jake, snažne, odvažne, koji će se zaljubiti u Krista. Eto, to su pastiri kakve Krist želi. Biti danas pastir nije lako. Božji poziv nije lagan. To čitamo danas i u Djelima apostolskim. Slušamo kako su Pavao i Barnaba istjerani iz Antiohije. Kasnije, znamo, istjerani su iz Atene, Pavao u Rimu prognan... To sve potvrđuje da život Kristovog pastira nije lagan, ali nije lagan samo zato što se pravi pastiri, kao i Krist, opredjeljuju za ljubav, a ljubav se potvrđuje upravo u trenutcima kušnje i križa. Konačna potvrda ljubavi jest križ, kao i u Kristovu životu. U životu današnjih svećenika, upravo težina života je potvrda da su oni pravi Kristovi pastiri. Iskreno vas pozivam da na današnju nedjelju i osobito ovih dana molite da Gospodin našoj Crkvi u Hrvatskoj i cijeloj katoličkoj Crkvi podari novih redovničkih i svećeničkih zvanja, ali ne bilo kakvih nego, po primjeru našeg Pastira koji nas vodi, a to je naš Isus Krist.
