Djela apostolska (5, 27 b – 32.40b-41) prikazuju nam djelovanje apostola u prvim danima tek rađajuće Crkve. Zbog propovijedanja u Isusovo ime i svjedočenja da je On živ bili su, od židovskih poglavara, bačeni u tamnicu. Takvim postupkom su židovski poglavari samo pokazali da sve što su učinili s Isusom nije bilo nimalo slučajno, plod trenutne slabosti i nepromišljenosti, nego zapravo dobro smišljen plan po kojemu su trebali izbrisati spomen, ne samo na Isusa, nego i na njegove učenike. Ili su barem mislili da kad više ne bude Učitelja neće biti niti učenika. No, grdo su se prevarili u svojim procjenama i očekivanjima! Između zabrane židovskih vlasti i naloga kojega su učenici dobili od Isusa Krista („Idite i propovijedajte svim narodima sve ono što sam vam zapovjedio“ – usp. Mt 28, 19.20), učenici izabiru ovo drugo: Učiteljevu zapovijed. Takav izbor Petar u ime svih učenika obrazlaže riječima: „Treba li se većma pokoravati Bogu negoli ljudima“! (Dj 5,29). Ovo divno Petrovo obrazloženje s vremenom je postalo univerzalnim načelom za formiranje svake ispravne savjesti. Koliko je samo puta vjernost tome načelu značila put u progon, u zatvor, u poniženje Crkve i pojedinih kršćana?
Apostoli nisu bili nikakvi buntovni revolucionari, a ni kršćani nisu to pozvani biti. Kršćani su dužni čuvati i poštivati zakone i propise, dokle god oni nisu nemoralni. No, isto tako, dužni su se zauzimati, koliko je u njihovoj moći, da zakoni budu što pravedniji. Zbog premalog angažmana kršćana u politici, Sabori i skupštine u pojedinim narodima sebi uzimaju za pravo da umjesto Boga određuju što je dobro, a što zlo. A protiv nemoralnih zakona kršćanin je dužan dizati svoj glas. Ako to ne čini, tada se više pokorava ljudima nego Bogu. Koliko bi samo života bilo spašeno, kada bismo se više pokoravali Bogu, negoli državnim zakonima koji sve više, nažalost, dozvoljavaju pobačaj, eutanaziju, liberalizaciju droga, prostitucije. Koliki su samo ljudi i političari osramotili svoje kršćansko ime i uprljali svoju savjest jer su više slušali ljudske naredbe nego Božje, jer su u saborima i parlamentima glasovali po interesima stranke, a ne po svojoj vlastitoj savjesti i osobnome mišljenju o nekoj stvari! Što god radili i kakvi god pred nama izazovi bili uvijek na pameti imajmo ovo jedino ispravno načelo da se uvijek i u svemu Bogu treba više pokoravati nego ljudima. Tako živeći i postupajući uvijek ćemo imati mirnu savjest i bit ćemo u miru s Bogom.
Temeljno načelo Crkve, kako proizlazi iz današnjeg Evanđelja jest: navještaj upravo Evanđelja, odnosno rad za Kraljevstvo Božje. Crkva je pozvana ne samo biti čuvarica postojećega stada, nego neprestani ribar ljudi. No, samo Kraljevstvo Božje nije nekakva prostorna kategorija, nego stvarnost međuljudskih odnosa i zajedništva. Temeljno poslanje crkve treba uvijek biti samo jedno: pozivati ljude k Isusu, a ne postavljati prepreke na putu do Njega i spasenja po njemu. Zato pred očima uvijek trebamo imati tu temeljnu dimenziju Evanđelja i poslanja Crkve. Crkva se ne smije pretvoriti u neki muzej prošlosti, nego treba uvijek raditi na izgradnji i očuvanju zajedništva i spasenja ljudi. Crkva se treba radovati različitosti, a ne zahtijevati pod svaku cijenu uniformnost.
Današnji opis Isusova ukazanja učenicima na Tiberijadskom jezeru nudi nam sliku Crkve za sva vremena. U današnjem Evanđelju možemo, naime, uočiti tri važna detalja bitna za život i djelovanje Crkve. Prvi detalj govori nam o poslanju-misiji Crkve; drugi nam govori o njezinoj viziji, perspektivi i krajnjem cilju, a treći detalj nam govori o binom identitetu, odnosno razumijevanju Crkve. Temeljno poslanje Crkve jest: navještaj Evanđelja i rad za Kraljevstvo Božje. Zato je bitno da – poput ribara – mreže uvijek iznova bacamo i pokušamo ljude privesti Evanđelju, Kristu i Crkvi, odnosno spasenju. Taj pozititvan stav i nastojanje Crkve treba uvijek biti vođen i ispunjen Duhom Svetim. Drugi važan detalj govori nam o viziji Crkve: Crkva Kristova jest „katolička“, a to znači sveobuhvatna. Ona obuhvaća i međusobno povezuje ljude različite po boji kože, naciji i društvenome položaju. U Crkvi ima mjesta za sve ljude: ona je zajednica nesavršenih ljudi, slabih i jakih, sigurnih i manje sigurnih. Naš sv. Jeronim, prevoditelj i tumač Svetoga Pisma, upravo broj ulovljenih riba u Evanđelju (153) tumači kao 153 vrste riba, a to zapravo simbolično predstavlja svaku vrstu ljudi. Sv. Augustin, pak, ovaj broj ulovljenih riba (153) tumači na način da broj 10 predstavlja broj Božjih zapovijedi, a 7 broj darova Duha Svetoga – što zajedno čini 17. Kada se zbroje svi brojevi od 1 do 17, dobije se 153. To upravo znači ono što je sv. Jeronim htio reći: svi spadaju u mrežu Crkve: židovi koji su slijedili put 10 Božjih zapovijedi prije dolaska Isusa Krista i pogani koji dolaze do Isusa i spasenja putem milosti. Usprkos svih različitosti svojih članova mreža Crkve nikada se neće raskinuti („i premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu“). Samorazumijevanje, odnosno identitet Crkve i njezinih članova ponajviše dolazi do izražaja u slavlju Euharistije. Od nje Crkva i kršćani žive. Na Euharistiji i nama Isus govori: „Hajdete, blagujte!“ Slaveći i blagujući euharistiju i mi uvijek iznova stječemo iskustvo prve zajednice jer i danas u Crkvi i po nama uskrsli Krist živi i djeluje, a mi ga kao takvoga spoznajemo vjerom. Za susret s Uskrslim, za njegovo prepoznavanje među nama potrebna je vjera, i to vjera koja gleda onkraj vidljivoga. Naime, očitovanje uskrslog Krista evanđelisti uvijek smještaju u okvir vjere. Tek u trenucima zajedništva i vjere učenicima je bilo omogućeno Krista prepoznati kao uskrsloga. Tu istu sliku možemo čitati i u okviru našega liturgijskoga slavlja: gdje god su Isusovi učenici u vjeri zajedno okupljeni, gdje se god prepoznaju kao zajednica vjerujućih, i sam Uskrsli je među njima „u njihovoj sredini“: osjećamo njegovu blizinu i snagu kojom nas krijepi. Crkvi i svima nama danas ponovno je potrebna intima zajedništva u kojemu se vjera – kao na početku - rađa, rasvjetljuje, svjedoči i krijepi. Molimo uskrslog Krista da – brige za vremeniti život u nama ne ugase osjećaj vjere – nego neka nam udijeli milost kako bismo Ga kao Uskrsloga uvijek prepoznavali u svome životu i životnoj sredini, a na poseban način, kada smo zajedno okupljeni u euharistijskom slavlju.