U sljedećoj molitvi događa se nešto što nas pogađa. Do ovog trenutka u liturgiji svećenik je uvijek upućivao svoje riječi ili zajednici ili Bogu Ocu. Sada se obraća u molitvi direktno Kristu. To je molitva za mir. O miru možemo razmišljati kao o drugom pojmu zajedništva, drugom imenu za Kristovo tijelo i krv koje ćemo uskoro primiti. Zapravo, molitva podsjeća na riječi našega Gospodina za vrijeme posljednje večere u kojoj On sam svoje tijelo i krv naziva ovim drugim imenom: mir. Rekao je: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27). Te su riječi dio dugog govora u kojem, noć prije smrti, Isus objašnjava apostolima značenje smrti koju će podnijeti. Objašnjavajući to, prethodno je rekao: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv“. Do sada smo to izrazili na mnogo načina i moramo je se sjetiti i sada i ovdje: bez naznaka Gospodinove božanske pomoći, nismo mogli prodrijeti u otajstvo Njegove smrti. U Njegovoj smrti skriven je naš mir. Stoga, prvo što uskrsli Gospodin kaže svojim apostolima kad im se ukazao je: „Mir vama“ (Iv 20,21). Apostol o tom otajstvu razmišlja ovako: „Doista, on je mir naš [...] od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom“ (Ef 2, 14-16). Ili opet: „I po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve“ (Kol 1,20). Dok se pripremamo za primanje Njegova tijela i krvi, obraćamo se izravno Njemu i, sjećajući se mira kojeg je obećao, molimo Ga za isti mir u našoj sadašnjosti i u našoj budućnosti. I nazivamo ga drugim imenom: jedinstvo. „Daruj joj [Crkvi, op. prev.] mir i jedinstvo kako je volja tvoja“.

Tada svećenik pozdravlja zajednicu riječima uskrslog Gospodina: „Mir Gospodnji neka bude uvijek sa svima vama“. Zajednica odgovara: „I s duhom tvojim“. Ovo je još jedno malo otajstvo, u kojem doživljavamo Krista kao glavu Njegova tijela prenoseći Njegov mir i jedinstvo na cijelo Njegovo tijelo. Tada se svećenik obraća narodu: „Pružite mir jedni drugima“. I svi se članovi zajednice okreću prema onima u blizini i upućuju im isti pozdrav uskrslog Gospodina. I to je obredna razmjena, nije običan pozdrav. To je dio onoga što smo nazvali ozbiljnom igrom rituala. Izrazom „Mir vama“ i gestom koja označava našu međusobnu ljubav u Kristu - u prošlosti je postojao jednostavan i stilizirani zagrljaj - provodimo, a time i proživljavamo, drugu dimenziju zajedništva; to jest da smo zajedno ujedinjeni kao jedno tijelo u Kristu. Mi, koji smo upravo rekli Bogu: „Oče naš“, obraćamo se u skladu s tim sada jedni drugima i govorimo: „Brate“ – „Sestro“. Mi koji smo upravo molili: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, obraćamo se jedni drugima s ovim međusobnim znakom pomirenja. Sve je to snažan i moćan obredni izraz ljubavi koju članovi Kristova tijela moraju dijeliti međusobno kao uvjet sjedinjenja s Glavom. U obred zajedništva stavlja se znak pomirenja i mira. Prihvaćamo jedni druge u miru koji proizlazi iz prinesene žrtve i istodobno provodimo znak stvarnosti označen sakramentom koji ćemo primiti. Molili smo: „otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo“ i sada dajemo znak te namjere prije nego što primimo „kruh naš svagdašnji“. Kada se ovaj obred dobro izvede - ne dopuštajući mu da izgubi svoj obredni karakter i pokvari se u kratkom trenutku brbljanja, što ovdje očito nema smisla – onima koji će primiti Gospodinovo tijelo i krv dopušta da to učine shvaćajući vrijednost da Gospodin koji se prima u sebi ujedinjuje zajednicu u sebi kako jedno tijelo.