Pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško predvodio je svečano misno slavlje povodom 400. obljetnice kanonizacije sv. Ignacija Loyolskoga, osnivača Družbe Isusove, u subotu 12. ožujka u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina, na Jordanovcu u Zagrebu. Na slavlju su koncelebrirali o. Dalibor Renić, o. Blaženko Nikolić i drugi isusovci, a prisutni su bili prijatelji i suradnici Družbe Isusove i drugi vjernici.
Osim spomenute obljetnice, misno slavlje ujedno je i zaključak provincijskog simpozija hrvatskih isusovaca. Naime, do srpnja ove godine traje jubilarna Ignacijeva godina, u povodu 500. obljetnice obraćenja i 400. obljetnice proglašenja svetim osnivača Družbe Isusove. Istoga dana prije 400 godina kanoniziran je jedan od suosnivača Družbe Isusove, veliki misionar sveti Franjo Ksaverski. Isusovačka crkva Bezgrješnog Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu je jedna od jubilarnih crkvi, u kojima se tijekom Ignacijeve godine može zadobiti potpuni oprost, po redovitim uvjetima.
Biskup Šaško u uvodu je pozdravio sve okupljene i prenio pozdrave, zahvalnost i osobite osjećaje duhovne blizine u ovome slavlju zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Istanuo je i da ga osobno raduje što mu se pružila mogućnost da bude dionik ovoga zajedništva u jubilarnoj 'Ignacijevoj godini', i da u jubilejskoj crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina, prinese hvalu Bogu za milosne darove koji su rođeni i žive iz svetosti sv. Ignacija u Nadbiskupiji, u hrvatskoj domovini i u sveopćoj Crkvi.
Osvrnuvši se na liturgijsko čitanje, napose evanđeoskog odlomka, primijetio je dva bitna naglaska. Jedan je preobražajna neočekivanost, a drugi naglasak je u Božjem su-djelovanju. “Preobražajna neočekivanost, kao stanovita prijelomnica, s jedne strane “nepodnošljivost zahtjeva”, a s druge strane nužnost suočavanja s pitanjem: Što to znači za mene? Je li to retoričko pretjerivanje koje dobiva neku blažu primjenu; je li to izražaj iskrenoga htijenja koje od radosti prelazi u razočaranje nemogućnošću? Ili jednostavno: ljepota evanđeoske ludosti?”, upitao je biskup Šaško. Nastavivši dalje, istaknuo je Božje su-djelovanje koje se ostvaruje i suradnjom s čovjekom.
“Drugi je naglasak u Božjem sudjelovanju koje se ostvaruje slobodnim dopuštanjem čovjeka, prihvaćanjem Božjih nadahnuća i odbacivanjem sebičnih planova i ciljeva. Poučeni smo da se u takvim susretima očituje Gospodin, ne kao rezultat postavljanja naših uvjeta, nego kao prepoznat u njegovu djelovanju. Uz riječi o ljubavi prema neprijateljima stoji poziv na molitvu. A što je molitva, ako ne otvaranje svoga života tako da govori i djeluje Bog. Iz svoje sebičnosti čovjek ne može ljubiti, a ponajmanje neprijatelje”, naglasio je mons. Šaško.
U nastavku homilije mons. Šaško istaknuo je važnost Isusovog zahtjeva za ljubavlju prema neprijateljima koji je, prema riječima mons. Šaška “još zahtjevniji: da budemo savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac. Djeluje kao uspoređivanje neusporedivoga. I svako tumačenje koje bi ublažavalo taj zahtjev ulazi u opasnost slabljenja Isusovog izrijeka. Zacijelo da nam pritom pomaže Isusova riječ u Evanđelju po Luki: Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan. (Lk6,36). Čitajući prigodno Pismo koje je za ovu jubilesku godinu cijeloj Družbi uputio vaš general, pater Arturo Sosa, uočio sam da – između ostaloga – navodi onu rečenicu iz Ignacijeve Autobiografije u kojoj kaže da je, nakon shvaćanja kakav je novi život koji započinje promjenom iznutra, u njegovoj duši, počeo sve “gledati na nov način”. I to je unio u svoju duhovnost: Vidjeti sve novo u Kristu. To je njegov dar svima nama. Sv. Ignacije pripovijeda da je to iskustvo doživio nakon što se, boraveći u Manresi, iz pobožnosti uputio prema crkvi sv. Pavla i zastao kraj potoka i promatrao. Znamo da je voda i protjecanje rijeke uvijek poseban doživljaj u razigranosti svjetla i okoliša. Ta promjena koja se njemu dogodila nije došla isključivo iz nutarnjega viđenja, njegovom snagom, nego kao “veliko prosvjetljenje”. Ni ljubav prema neprijateljima ni savršenost poput Očeve nije isključivo ljudsko djelo, nego dar, prihvaćanje ljudskoga i božanskoga. Ignacijeva duhovnost koja se temelji na istini o Bogu koji voli ljude i djeluje u svijetu radi našega dobra, potiče na traženje, na promjenu motrišta u otvorenosti žaru, ognju Duha i svjetlu koje preobražava”, naglasio je mons. Šaško te ukazao na odlike te duhovnosti.
“Stvorenost čovjeka i njegova svrhovitost da radi i živi na veću slavu Božju, birajući više i birajući bolje; Ignacije veli: “Svrha našega života je živjeti zauvijek s Bogom”. Zatim kristocentričnost: dublje upoznavanje, veća ljubav i blizina Isusu, što posebno izražava molitva Dušo Kristova. Osobno razlučivanje u svakidašnjim doživljajima i događajima, što je otvorenost Duhu Svetomu. Poznavanje sebe koje vodi u poniznost, u ispitivanje savjesti, koje ne prestaje pokušavati shvatiti gdje se nalazimo, kamo nas Bog usmjerava i što želi, moleći oproštenje za počinjene grijehe i pogrješke. Djelotvorna ljubav: Božja slava i Kristova ljubav vode prema zauzetoj ljubavi u služenju bližnjima. Nije teško primijetiti da se u svakom obilježju te duhovnosti nalazi evanđeoski pomak perspektive, povezanost nebeskoga i zemaljskoga, dok je u središtu kao Božje sidrište Božje svjetlo, vječna privlačnost.
Naposljetku, mons. Šaško zahvalio je braći isusovcima za “darove kojima – u suradnji s Gospodinom – pomažu mijenjati životna motrišta tako da ljudi teže “ad maiora” i da žele “magis”. Molimo da budemo savršeni kao što je milosrdan naš nebeski Otac.”
Prije završnog blagoslova provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, o. Dalibor Renić uručio je portret bl. kardinala Alojzija Stepinca koji je mons. Šaško primiviši poljubio i zahvalio na vrijednome daru.
Izvor: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije/IKA
