ĐAKOVO (TU) – U Metodovoj dvorani Svećeničkog doma i prostorima Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu 7. ožujka 2022. održana je korizmena duhovna obnova za sve dijecezanske i redovničke svećenike te za đakone u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Nakon molitve Trećega časa uslijedilo je izlaganje dr. Ivice Raguža, profesora KBF-a u Đakovu.
Svoje izlaganje prof. Raguž podijelio je u tri cjeline, a u prvoj je govorio o molitvenoj sabranosti. Naglašavajući kako je molitvena sabranost ključna u vjeri, istaknuo je da živimo u vremenu rastresenosti koja se osobito očituje u molitvi. Rastresenost označava život bez središta, a to je Isus Krist. Naime, sabiremo samo oko onoga što ljubimo, samo oko onoga što smatramo središtem života. Kako smo sve manje sabrani u molitvi, pokazujemo da ne ljubimo dovoljno Boga, da nam je sve važnije od Boga. Bez molitvene sabranosti i gubimo središte, Isusa Krista, a bez ‘središta’ događa nam se sljedeće: ne znamo prosuđivati i donositi prave odluke, izvanjski podražaji nama vladaju; komunikacija bez molitvene sabranosti postaje površna, pričamo „pričice“, ne vodimo više razgovore iz ‘središta’, iz dubine; ne stvaramo više ništa velikoga, jer u nama nema više Velikoga. Zadatak nam je otkriti molitvenu sabranost, odnosno ponovno zadobiti ‘središte’ života, rekao je dr. Raguž.
Govorio je i o samosvijesti, ocjenjujući kako samosvjestan čovjek nije kršćanski čovjek, već je samosvjestan onaj kojemu je Krist u svijesti i svaki mu trenutak mora biti prožet prisutnošću Nevidljivoga. A prisutnost Boga nanovo se ostvaruje u molitvenoj sabranosti, gdje čovjekova svijest postaje svijest Ljubljenoga. Potaknuo je na borbu protiv rastresenosti, dajući dva savjeta. Prvi savjet: u čitanju i molitvama treba gledati doslovno u slova. Gledanje slova omogućuje da se „zabuljimo“ u Božju riječ, da se lakše odmaknemo od drugih misli koje nas rastresaju i uništavaju naše središte koje je Isusa Krist. Uostalom i Bog je postao čovjekom, „slovom“, tijelom kako bismo se „zabuljili“, zagledali u njega i tako mislili na njega kao Boga. Drugi savjet: prema sv. Ivanu Zlatoustom, motiv za borbu protiv rastresenosti jest oprost vlastitih grijeha: budi sabran u molitvi da ti Gospodin oprosti grijehe.
U drugoj cjelini govorio je o sinodalnosti Crkve, odnosno o svećeniku – čovjeku sinodalnosti, povezujući sve odnosom Krista i Crkve. Istaknuo je tri „sinodalne“ slike odnosa Krista i Crkve: prva slika, Krist i Crkva kao bračni savez, iz čega proizlazi je svećenik sinodalna osoba koja bi trebala biti u bračnom savezu sa svojom župnom zajednicom; druga slika, Krista i Crkva kao „una persona mystica“. Kao što Krist dijeli „sensus spirituales“ i „motus“, duhovne spoznaje i kretnje Crkve, tako bi i svećenik trebao hraniti svoju zajednicu duhovnim spoznajama i osjećajima Isusa Krista. Osobito je tu istaknuo da bi svećenik trebao biti tako jedno sa svojom zajednicom da bude duhovna trudnica te iste zajednice, po uzoru na sv. Pavla (Gal 4, 19): svećenik treba nositi, začinjati i rađati iznutra svoju zajednicu dok se „Krist ne oblikuje“ u svakom vjerniku“; treća slika jest nauk o „communicatio idiomatum“, nauk o razmjeni božanskoga i ljudskoga u Isusu Kristu. I svećenik bi trebao poput Krista „razmjenjivati se“ sa svom zajednicom: uzimati muke, patnje, vapaje i teškoće svoje zajednice, a opet njima svojom službom darivati Krista.
Osobito je istaknuo važnost molitve časoslova, tj. psalama, jer se svećenik tako reći uvježbava u Kristov razmjenu ljubavi: kao što Krist moli zajedno s nama psalme (na sebe uzima naše muke), tako i svećenik upravo moleći psalme prima u sebe taj Kristov duh spram svoje zajednice. Govoreći pak o različitim službama u Crkvi, poslužio se Tomom Akvinskim koji navodi tri razloga zašto u Crkvi postoji sinodalnost, odnosno različite službe i darovi. Prvo, bogatstvo stvorenja pokazuje bogatstvo samoga Boga. Tako i Crkva u različitosti svoji službi i darova pokazuje bogatstvo Krista u njegovim milostima. Drugo, Crkva zbog svojih poslanja u svijetu zahtijeva različite službe, jer se tako djeluje „expeditius et sine confusione“. Dakle, samo tamo gdje su različite službe i darovi (u Crkvi, na župama), tamo se djeluje hitrije i bez konfuzije. Bez različitosti Crkva, župna zajednica postaje troma i konfuzna, ovisna o jednom čovjeku koji želi sve. Treće, različite službe pokazuju dostojanstvo i ljepotu Crkve, jer je ljepota za Tomu „ordo“ u različitosti, ljepota kao „proportio“ i „consonantia“. Bez različitih službi Crkva ne bi bila lijepa. Prema Tomi, Božja ljepota dolazi do izražaja u svećeničkoj službi u upravljanju, u njegovoj pastirskoj službi. Dakle, kao što se kraljica iz Sabe divila Salomonovu lijepom dvoru, slično tako i svećenik treba tako upravljati svojom zajednicom da u svemu odiše Kristova ljepota shvaćena kao „ordo“, skladnost: skladno uspostavljene službe, povjerenstva, odbori u župi, izgled župnoga dvora, crkve itd.
U trećem dijelu izlaganja osvrnuo se na riječi sv. Jakova koji govori da moramo biti spori u govoru, a brzi u slušanju. Kršćani su ljudi koji malo govore, a kada govore – govore iz milosrđa, ljubavi, više vole slušati nego govoriti. Trebamo se čuvati riječi u korizmi, to je čin poniznosti, rekao je među ostalim prof. Raguž, zadržavajući se osobito prosuđivanju: tako reći kršćani su spori u prosuđivanju drugih, a brzi u prosuđivanju sebe.
Naveo je četiri vrste prosuđivanja. Prvo, prosuđivanje sebe. Kod prosuđivanja samih sebe trebamo živjeti i stalno sumnjati u sebe, a korizma je vrijeme sumnje. Tko sumnja u sebe, tko sebe ne tetoši pred Bogom, taj tada lakše prima i poniženja i nerazumijevanja od ljudi. Takva osoba tada rado posti, bdije, moli i kaje se za svoje grijehe. Zato i u svojim djelima takva se osoba ne prosuđuje oholo, nego ponizno. Drugo, prosuđivanje bližnjih: trebamo prosuđivati nakane svojih bližnjih s oprezom, a njihova djela s blagonaklonošću, ispričavati ih koliko god je to moguće: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“. Treće, prosuđivanje sebe u odnosu prema bližnjih: trebamo biti ponizni u prosuđivanju sebe spram bližnjih protiv hvalisanja, ali i iskreni protiv težnje da se lažno i napuhano predstavljamo drugima. Tu je osobito istaknuo da svećenik treba biti osoba koja sve radi Boga, radi Božje slave, ali isto tako treba sve činiti da bude također ljubljiva osoba. Svećenik, dakle, osoba koja želi biti ljubljiva vjernicima radi proslave Isusa Krista Naime, postoji opasnost da svećenik zbog oholosti uživa u tomu što je strog. A time pokazuje oholost, ukoliko ga nije briga za mišljenje bližnjih, ukoliko je presiguran u sebe, i nije ga briga hoće li svojom ne-ljubljivošću odvratiti vjernike od Krista. Četvrto, prosuđivanje bližnjih: treba biti mirotvorno, ako su dvije strane u sukobu; ako se ne može postići mir, tada treba biti pravedan, ne favorizirajući jednu stranu.
Poslije razmatranja uslijedilo je pokorničko bogoslužje u kapelici Bogoslovnog sjemeništa, prilika za ispovijed i pobožnost Križnoga puta.
