Knjiga postulatora kauze bl. Alojzija Stepinca mons. dr. sc. Jurja Batelje „Svjedok Stepinčeva glasa svetosti. Prinosi za životopis biskupa Dragutina Nežića uz 75. obljetnicu njegova služenja Crkvi u Istri“ predstavljena je u četvrtak, 24. veljače u Velikom Kaptolu u Sisku. Uz autora, knjigu je predstavio i sisački biskup Vlado Košić.
Biskup Košić je istaknuo kako je ova knjiga veoma zanimljiva jer sadrži mnoge do sada neobjavljene činjenice, osobe i izjave. Ocijenio je i da je njezino tiskanje velik doprinos za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca jer je biskup porečko-pulski mons. Dragutin Nežić (1908.-1995.), rodom iz Jastrebarskog, izravni svjedok svetosti našeg blaženika. „Bio je naime njegov suradnik, kao ceremonijar vodio je osobni Dnevnik nadbiskupa Alojzija Stepinca, a osobito kao duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, i to od 1941., dakle za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio njegov pratitelj u mnogim pothvatima; bio i svjedok sramotnog suđenja 1946. godine. Naime, nalazio se u pratnji apostolskog nuncija Josepha Patricka Hurleya koji je svaki dan dolazio na suđenje, a potom i u njegovoj pratnji nakon osude išao je u posjet našem svetom blaženiku 14. listopada 1946. godine. Pritom moram odmah istaknuti kako je on opisao taj susret: nadbiskup je pred nuncijem izjavio da je spreman ne samo 16 nego ako treba i 60 godina biti u zatvoru za slobodu vjere svoga voljenoga hrvatskog naroda. Ali je pritom izrekao i jedno proročanstvo: možda još sto godina naš se narod neće osloboditi tog zla. I mi danas, kad smo se formalno oslobodili komunističkog režima, osjećamo i znamo da se stvarno nismo oslobodili njegova zla koje je posijao. Upravo u toj borbi do pobjede vodi nas, nadahnjuje i štiti naš sveti blaženik. Na kraju susreta nuncij je kleknuo pred nadbiskupa i traži njegov blagoslov, a potom je nadbiskup kleknuo pred nuncija i tražio njegov blagoslov uime Pape. Toliko je naš sveti blaženik volio i poštivao Papu“ rekao je biskup Košić.
Istaknuo je da je Nežića uloga velika jer je bio neposredni svjedok Stepinčeve svetosti. „Kada je 1960. i formalno postao porečko-pulskim biskupom (od 1947. bio je administrator), svoj biskupski grb protumačio je među ostalim ovako: ‘U sredini tog zlatnog prostora je veliki srebrni ljiljan = kard. Alojzije, čiji sam bio svećenik, kad sam poslan na službeno upravljanje Istre.’ Evo, koliko je biskup Nežić poštovao kardinala Stepinca“, rekao je biskup te podsjetio je da je i sam biskup Nežić proživljavao progone poput Stepinca. Gdje god su mogle, jugoslavenske vlasti su njemu i njegovom svećenstvu te vjernicima pravile probleme, nametale kazne, zatvarale ih i sl. Biskup Nežić nastupio je u Istri kao administrator upravo nakon nasilne smrti bl. Miroslava Bulešića 1947. godine.
Na kraju izlaganja, biskup je mons. Batelji predao svoje potpisano svjedočanstvo koje mu je dao Zdravko Tomac o Jakovu Blaževiću, a u kojem između ostalog stoji da je Blažević bio ucijenjen da podigne tužbu protiv kardinala Stepinca.
Autor mons. Batelja kazao je da je osobit naglasak u knjizi stavljen na svakodnevnu prisutnost dr. Nežića na montiranom sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca. Pojasnio je da i se u knjizi govori o suđenju koje je Komunistička partija montirala protiv nadbiskupa Stepinca, a najintrigantnijim dijelom ocijenio je onaj o Jakovu Blaževiću koji je bio javni tužitelj FRH. „Blaževićev pomirbeni stav prema bl. Stepincu pred smrt uistinu je u kontrastu s grubim Blaževićevim stavom prema optuženom nadbiskupu kojemu je jednom rekao: ‘Pravite se kao Krist koji je doveden pred sud Pilata!’ Uistinu, evanđeoski i svetački kompliment! Nije prvi put da progonitelj uviđa svoju zabludu i obraća se zagovorom svoje žrtve“, rekao je autor prisjetivši se susreta s Blaževićem i njegovom suprugom te svjedočanstva koje mu je dao.
Batelja je rekao i kao što je velika nepravda učinjena Stepincu na njegovu suđenju, ista takva nepravda učinjena je na suđenju dr. Antunu Najžaru, liječniku koji se u Sisku brinuo za ratnu siročad. Pročitao je i konkretna svjedočanstva Marije Marčec, Rezike Škalija i Ane Ječko iz 1946. godine. One su zajedno s obitelji prihvatile siročad u svoj dom i svjedoče koliko je Najžar dao cijelog sebe u spašavanju djece u teškim ratnim uvjetima, ne pitajući čija i odakle su. „Toliki svjedoci su dali svoje izjave o svemu što je učinio taj čovjek za siročad i siromašne, ali je partija odredila da ga s stelja, a AFŽ učinila mozgom i središnjicom spašavanja ratne siročadi“.
Govoreći o biskupu Dragutinu Nežiću autor je rekao kako je bio neslomljiv u zaštiti svojih svećenika pred komunističkim progonom i utjecajem bezbožnih udruženja. Korio ih je u slabostima, ispravljao u propustima, okupljao na mjesečne i godišnje sastanke i s njima obavljao duhovne vježbe. Bio im je brat, otac, pastir, biskup. Batelja je rekao i to kako premda je došao iz unutrašnjosti Hrvatske, biskup Nežić je na svojevrstan način pridonio povezivanju Istre s maticom zemljom spomenuvši tri primjera: zalaganje za osnivanje Riječke metropolije, njegova pobuna protiv ukidanje pruge između Rovinja i Kanfanara te kada je javno zamolio svoje svećenike i vjernike da podupru i pridonesu materijalna sredstva za izgradnju tunela kroz Učku kako bi se hrvatski narod u Istri čvršće povezao s ostatkom zemlje. Poručio je kako je rodoljubna misao biskupa Nežića vidljiva i po njegovoj ljubavi prema glagoljici, svecima, zaštitnicima biskupija i župa u Istri te istančanim osjećajem za povijest kojim je čuvao vlastitost biskupija porečke i pulske i narod u vjeri i nacionalnoj svijesti.
Na kraju zaključio je kako je biskup Nežić svjedok Stepinčeva glasa svetosti i mučeništva, njegove vjere i pouzdanja u Boga, te ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Tekst: Stjepan Vego
