U onome što se moli u dvije epikleze nalazimo izvanrednu crkvenu dimenziju. Odnosno, ne bismo trebali razmišljati samo o sebi kao pojedincima ili samo o sebi kao određenoj zajednici koja s Kristom postaje jedno tijelo. Logika onoga što tražimo želi da shvatimo tko smo ujedinjeni u zajedništvu s cijelom Crkvom u svijetu i stoljećima. Ova svijest izražava se u zagovorima koji sada slijede. Kao i za veliku molitvu za dar Duha Svetoga, ove molitve upućujemo u osnovi i u prisutnosti žrtve koja se sada prinosi pred Ocem.

Rekli smo da se anamneza može istovremeno odnositi na opću dimenziju euharistijske molitve (njezinu narativnu dimenziju), ali i na njezin jedan specifični dio (dio koji slijedi odmah nakon izvještaja o ustanovljenju). Nešto slično vrijedi i za epiklezu. U širem smislu epikleza se odnosi na sve elemente prošnje sadržane u cijeloj molitvi, dok se u užem smislu odnosi na određene zazive Duhu Svetom. Između ove dvije dimenzije postoji dubok odnos. Sjećanje na ono što je Bog učinio (anamneza), vjerujemo da će On sada odgovoriti sada na naše molitve (epikleza). Prinošenjem Kristove žrtve pred Ocem (anamneza), molimo (epikleza).

Zazivi svakog od dva dijela epikleze usmjereni su na ono što je ispred nas. Molimo se jer su kruh i vino postavljeni na ovaj oltar i preobražavaju se u tijelo i krv Kristovu. Molimo se da i mi koji smo prisutni u ovoj zajednici možemo postati jedno tijelo u Kristu. Sada molimo da se sve to može proširiti i na one koji su prisutni u ovoj zajednici. Mogli bi biti nazvani vidljivom ikonom „cijeloga otkupljenog grada“ (sv. Augustin), koji je kao takav nevidljiv za tu određenu zajednicu, ali je ipak prisutan. Sljedeće riječi to potvrđuju, mole da bude tako, osvješćuju nas o nevidljivoj prisutnosti našim očima.

Svaka od četiri euharistijske molitve zagovore izražava na različite načine, ali to su različiti načini za istu molitvu. Govorit ću o tome što im je zajedničko. Jedna od stvari koje treba napomenuti u tim zagovorima je da se spominju određena imena. Imamo potrebu da razvijemo veću osjetljivost kako bi razumjeli koliko je divan taj običaj. Prije svega, tu su imena svetaca u raju. Na prvom mjestu među njima je Marija, Majka Božja, zatim Petar i Pavao i ostali apostoli, zatim mučenici i na kraju sveci. Očito se ne mogu imenovati svi, ali svi su prisutni. Oni imenovani spominju se kako bi nas osvijestili o prisutnosti svih. Također imenujemo sadašnjeg papu i našega biskupa. Čineći to, ne molimo za njih jer imaju tešku službu, nego je u osobi biskupa imenovana cijela mjesna Crkva i u osobi rimskog biskupa, pape, uspostavlja se zajedništvo mjesne Crkve sa svim ostalim Crkvama svijeta. Dakle, opet, iako nisam mogao imenovati svakog člana Crkve u svijetu, svi su otajstveno prisutni i cilje imenovanja pape i biskupa je da budemo svjesni te prisutnosti. Također imenujemo, ne jednog po jednog, već u cjelini, sve ljudi na svijetu da misle na one koji ne znaju za Krista ili koji odbijaju vjerovati u njega. Molimo da „ova žrtva našega pomirenja bude za mir i na spasenje svega svijeta“. Pred Ocem imenujemo „sve koji ga traže iskrena srca“. A spominjemo i pokojne. To što imenujemo voljene osobe koje su umrle, utjeha je našoj ljubavi i osjećaju nedostatka. U nekim misama neki pokojni mogu se izričito spomenuti, a drugi samo u našim srcima; ali na kraju imamo naknu pred Bogom imenovati sve pokojne.

Kako bih razvio veću osjetljivost izgovaram ova imena. U biblijskoj objavi Bog nas je naučio koje čudesno otajstvo je ime osobe. Otajstvo naših imena svoje korijene vuče iz tajne Božjeg imena: Oca, Sina i Svetoga Duha. Imati ime znači da me netko može nazvati. Bog mi daje ime kojim me poziva u postojanje i naša imena podsjećaju nas na taj dar. Zapravo ni ne znam biti Ja, sve dok mi druga osoba ne kaže moje ime i da mogu odgovoriti sa Ti koji je sadržan na jedinstven način u imenu onoga tko me zove. Dakle, ime je mala pjesma u kojoj je utjelovljeno biće osobe. Izgovoriti ime je mala otajstvo, mali konkretan zvuk koji drugoga čini prisutnim. Tijekom ove molitve puno smo puta izgovarali Božje ime: Otac, Sin i Sveti Duh. Sad izgovaramo i sva naša imena. To je liturgijski oblik onoga što smo razmišljali o Vjerovanju: da ne možemo apstraktno imenovati Oca, Sina i Duha Svetoga, ali moramo imenovati i Crkvu. Crkva nije apstraktna. Sastavljena je od toliko osoba, svaka sa svojim imenom. U Crkvi svi se zovemo imenom.

Stoga je upotreba imena ključna značajka ovih zagovora. Što tražimo kad izgovorimo ime? To se može objasniti na dva načina. Prvo što se primjećuje je da od često molimo da „se sjeti svih onih koje imenujemo“. Ovo može zvučati čudno. Je li ih Bog zaboravio? Treba li Ga podsjetiti? Očito ovo ne može biti smisao „pamćenja“ u ovim molitvama. Ima neko specifično značenje koje smo vidjeli u anamnezi liturgije. Prisjećajući se djela koja je Bog učinio u prošlosti, molimo da ih ispuni i u sadašnjosti. Kada se prisjećamo, Bog može djelovati i djelovat će za nas sada. Pozivamo se ovo sjećanje na Boga i molimo Ga da intervenira. Sjetimo se činjenica s kojima nas je spasio i molimo Boga da se toga sjeti. Kad se sjetimo drugih ljude i molimo Boga da ih se sjeti, tražimo nešto slično. Tražimo da drugi ne nestanu iz nas u prolaznosti vremena, udaljenosti i smrti. Samo nas Bog može učiniti jedinstvenima u onome što bi inače bila tako velika podjela.

Drugi način na koji možemo razumjeti što molimo u našim zagovorima je da nas podsjeća na činjenicu da su oni produžetak naše epikleze. Molili smo Duha da preobrazi ovaj kruh i vino i da ujedini sve u jedno tijelo sve one koji su blagovali isti kruh i isto to vino. Sada jednostavno proširujemo tu molitvu i time onda izražavamo svoju želju da budemo jedno tijelo u Kristu sa svima onima koje smo imenovali; sa svima svetima, Crkvom u svijetu, pokojnima, sa svim ljudima.

Što se događa u misi kada izgovorimo ta imena pred Ocem s našom žrtvom koja je stavljena pred Njega? Svi oni koji su imenovani postaju prisutni jer ih se Otac sjeća kao odgovor na ono što traži naša žrtva. Već sada ulazimo u svoju budućnost, gdje ćemo biti savršeno ujedinjeni kao jedno Kristovo tijelo.

Ova veličanstvena molitva sada se kreće prema vrhuncu. Sjećamo se Kristove žrtve i prisjećajući se nje On ju uprisutnjuje kao događaj koji definira sadašnji čin. Molio je da budemo ujedinjeni u zajedništvu s tom žrtvom, tako da postanemo jedno tijelo s tijelom Kristovim, zajedno s Božjim narodom u vremenu i prostoru. Uz sve ovo postignuto, svojom molitvom činimo veliki napor prema budućnosti kojoj se nadamo u Kristu, budućnosti za koju osjećamo kako već prodire u sadašnji trenutak naše molitve. Misleći na sve žive i pokojne s kojima smo sada u zajedništvu, kažemo „mi“ i govoreći u ime svih, molimo Oca da „se i mi nadamo zajedno s njima vječno uživati u tvojoj slavi“. Ovo vječno uživanje moglo bi se opisati kao zajedništvo s Ocem, Ali ne smijemo zaboraviti primijetiti oblik množine „mi“. Zajedništvo s Ocem je nešto u čemu se može uživati samo u zajedništvu s drugima. Zajedništvo s drugima nije zajedništvo niže razine, drugo je nakon zajedništva s Bogom. Međusobno zajedništvo bitan je dio Božjeg plana; imajući u vidu spasenje u ovom obliku, Bog nas zasigurno podučava i vodi da sudjelujemo u izvanrednom poštovanju koje On ima prema nama, u Njegovoj izvanrednoj ljubavi prema nama. Stvoreni smo za ovo dvostruko zajedništvo. Sveti Augustin to izražava s preciznošću kada kaže: „Istinski mir razumnih stvorenja, koji je jedini mir nebeskog grada, sastoji se u savršeno uređenom i skladnom uživanju Boga i jednih u drugima u Bogu“ (Od državi Božjoj, 19, 17).

Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.

Foto: Proslava 36. svjetskog dana mladih u Zagrebačkoj nadbiskupiji