U članku objavljenom u talijanskom dnevniku La nuova Bussola Quotidiana ističe se kako se u nacrtu dokumenta američkih biskupa „slijedi liniju promicanja, a ne osuđivanja“ te da tekst ostavlja prostora za proturječna tumačenja. U njemu se ispravno razvija nespojivost između stanja očitoga teškoga grijeha i euharistije te se ističe kako nije „slobodno“ svima pristupati euharistiji, podsjećajući na učenje svetoga Pavla. Međutim, u nacrtu dokumenta je potpuno izostavljeno poštivanje obaveze, od strane služitelja euharistije, da odbije pričestiti one koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu. Tu obavezu određuje Zakonik u kanonu 915 („Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“) i njezino je ispravno tumačenje ponudila nota Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove iz 2000.

Catholic News Agency i The Pillar dobili su nacrt dokumenta Američke BK o dosljednosti euharistiji naslovljenog „Otajstvo euharistije u životu Crkve“ (The Mystery of the Eucharist in the Life of the Church). Riječ je o kratkom dokumentu od svega 26 stranica o kojem će se raspravljati i razmjenjivati mišljenja na predstojećem plenarnom zasjedanju Američke biskupske konferencije na programu od 15. do 18. studenoga.

Podsjećajući kako svaki grijeh „šteti našem zajedništvu s Bogom i s drugima“, u dokumentu se ističe kako, ipak, postoje „neki grijesi koji raskidaju zajedništvo s Bogom i Crkvom“. „Kao što je Crkva neprestano učila, onaj tko primi svetu pričest dok se nalazi u stanju smrtnoga grijeha ne samo da ne prima milost sakramenta, nego čini grijeh svetogrđa, jer ne pokazuje štovanje koje se ima iskazivati Kristovom Tijelu i Krivi“, navodi se u nacrtu dokumenta. Potvrđuje se tako poznati tekst svetoga Pavla apostola iz Poslanice Korinćanima: “Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela” (11, 27-29) te ono što se navodi u Zakoniku, kan. 916 koji zabranjuje slaviti misu i „pričešćivati se Gospodinovim tijelom“ onima koji su svjesni teškoga grijeha, dok ne obave sakramentalnu ispovijed.

Određene nedoumice međutim stvara dio koji se tiče očitoga grijeha. U dokumentu se ističe važnost javne dimenzije, nužne dosljednosti između „našega osobnog života“ i „svih dimenzija našeg javnog života“. „Ako katolik, u svom osobnom ili profesionalnom životu, svjesno odbacuje ili uporno odbija učenja koje je definirala Crkva, ili ako svjesno i uporno niječe njezino učenje o moralnim pitanjima, uvelike smanjuje svoje zajedništvo sa Crkvom“. Prema tome, „primiti svetu pričest u takvom stanju ne bi bilo u skladu s naravi euharistijskoga slavlja; zato bi se osoba trebala uzdržati“ od pristupanja euharistiji.

U nacrtu dokumenta o euharistiji američkih biskupa potpuno je, međutim izostavljena obaveza služitelja euharistije (redovito su to biskup, prezbiter i đakon, a izvanredno akolit ili za to određeni laici) da prema kan. 915 odbije dati pričest u tri posebna slučaja: udarenima izopćenjem ili zabranom ferendaæ sententiæ, to jest izrijekom izrečenom krivcu nakon redovnog kanonskog procesa; udarenima izopćenjem ili zabranom latæ sententiæ, odnosno onima koji u nju upadaju zbog same činjenice da su počinili određeni grijeh koji je izravno spomenut pravom (na primjer, pobačaj, krivovjerje, napad na rimskog prvosvećenika…); i na kraju onima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu. U ta tri slučaja služitelj je obavezan po crkvenom pravu ne pripuštati pričesti (ne admittantur).

Zakonodavni tekst nije usmjeren na ponašanje vjernika nego govori o zabrani koju mjerodavni služitelj ne smije kršiti jer bi u protivnom mogao biti kažnjen prema kan. 1389 § 2 u kojem se kaže: „Tko pak zbog skrivljenog nemara nezakonito obavi ili propusti čin crkvene vlasti, služenja ili službe na štetu drugoga, neka se kazni pravednom kaznom“, i, općenitije, prema kan. 1399.: „Uz slučajeve određene ovim ili drugim zakonima izvanjski se prekršaj božanskog ili kanonskog zakona može kazniti pravednom kaznom samo kad posebna težina prekršaja zahtijeva kažnjavanje, a prijeka potreba sili da se sablazan predusretne ili popravi“.

Nije uvijek lako shvatiti tko spada u posljednju od tri kategorije spomenute u kan. 915, ali u tome nema nikakve dvojbe ako je riječ o javnoj ličnosti, bio to političar, znanstvenik ili kulturnjak, koji opće poznato širi krivovjerja, otpao je od vjere ili podupire, riječima i/ili djelima moralne stavove koje je Crkva osudila.

Nadalje, da bi se odagnalo svaku dvojbu, godine 2000. Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, kako bi se izbjeglo da formula kan. 915 „onima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“ bude krivo predstavljena i lišena svoje konkretne primjenjivosti, dalo je autoritativno pojašnjenje. Što se tiče objektivnosti, dovoljno je da osoba javno podržava, prakticira ili potiče pobačaj ili homoseksualnost, ili da niječe supstancijalnu prisutnost Isusa u euharistiji ili bogomajčinstvo Presvete Marije, bez obzira na ocjenu njezina subjektivnog stanja ubrojivosti, pa da joj služitelj uskrati pričest. Nadalje, „tvrdokorna ustrajnost“ prepoznatljiva je po tome što „objektivno stanje grijeha“ nije vremenski neodređeno, već „traje neko vrijeme“.

Stoga se čini, navodi se u članku talijanskog dnevnika, da nacrtu dokumenta američkih biskupa nedostaje bitan vid euharistijske dosljednosti. Dok – s pravom – inzistira na odgovornosti vjernika koji nedostojno pristupaju euharistiji, tim više ako je javno ponašanje tih vjernika takvo da ozbiljno odudara od katoličke vjere i morala, zaboravlja podsjetiti na crkvene odredbe koje se tiču služitelja euharistije, koji imaju posebnu dužnost odbiti dati pričest u određenim situacijama predviđenim kanonskim pravom.