Službu svjetla na 290. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba i hodočašću mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu u subotu 18. rujna 2021. godine predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, u zajedništvu s pomoćnim biskupom mons. Mijom Gorskim, okupljenim svećenicima i hodočasnicima. Vjernici okupljeni na hodočašću pod geslom "Dom nam čuvaj, Božja mati!" promišljali su tijekom službe svjetla o Božjoj riječi koja progovara o domu i obitelji, kako bi Njome ohrabreni mogli izgrađivati zajedništvo domova na zemlji, pogleda usmjerenoga prema domu i domovini na nebesima.
Tekstove razmatranja čitali su mladi Zagrebačke nadbiskupije koji također ovoga vikenda hodočaste Majci Božjoj Bistričkoj pod geslom "Ljubav usprkos svemu", preuzetim iz pobudnice pape Franje Amoris Laetitia.
U prvom razmatranju naglasak je stavljen na dom obitelji, a ističu se Josip i Marija koji očituju da se veličina čovjeka objavljuje u jednostavnosti i zahvalnosti. Oni su hladno mjesto koje je bilo neprikladno za tek rođeno dijete pretvorili u dom djetetu Isusu toplinom vlastitoga bića koje se u potpunosti predalo Božjemu naumu spasenja. Potrebno je pogledati u ljepotu života i Božjega stvaranja u svakom začetom djetetu koje ne traži idealne uvjete kako bi došlo na svijet, nego otvorenost srca žene i muškarca. Najsvetiji stav koji roditelji mogu zauzeti doživljavajući dijete kao živ odraz svoje ljubavi, trajni znak bračnoga jedinstva, te živu i nerazrješivu sintezu svojih bića kao oca i majke (usp. AL 165), jest da budu otvoreni Božjemu iznenađenju.
Drugo razmatranje usredotočeno je na dom župe, u kojem prepoznajemo prostor posebnoga zajedništva koje uključuje obitelji i pojedince, tvoreći tako veliku obitelj gdje svatko može osjećati svoju pripadnost i vrijednost. U župnoj zajednici ponajbolje se očituje uloga i služba svećenika: da poučava apostolski nauk, da bude predvoditelj molitve te djelitelj otajstava Božjih kojih je vrhunac euharistija, ostvarenost Božje sebedarne ljubavi. Župa je zajednica onih koji su jedno srce i jedna duša, s puno Božjih darova, gdje postoji ispružena ruka da bi pružila pomoć i otvoreno srce da svakoga primi kao svoga člana. I dok još uvijek postoje župe koje nemaju svoju župnu crkvu ili prikladan bogoslužni prostor, u svakoj od njih očituje se življenje zajedništva koje se temelji na nauku apostolskom, lomljenju kruha, molitvi te bratskoj ljubavi koja daje ne tražeći ništa zauzvrat.
Razmatrajući o domu nadbiskupije mjesnu Crkvu vidimo kao zajednički dom mnogih koji postojano žive zajedništvo vjere, euharistije i molitve. U tome domu isprepliću se razna iskustva i sudbine; bogati i siromašni, zdravi i bolesni, osobe pune nade, ali i malodušni i razočarani. Više od devet stoljeća naša zagrebačka Crkva stoji stamena i nazidana na Kristu, noseći iskustvo kako nije napuštena i ostavljena sama se suočavati s nedaćama. Od navala različitih silnika i progona, potresa i vremenskih nepogoda, branjena je pod stijegom Uskrsloga i njegove Majke – najvjernije Odvjetnice i Zagovornice. U domu naše Nadbiskupije postajemo svjesni da smo svi odgovorni za njezino poslanje, dok je njeno vodstvo povjereno našemu nadbiskupu Josipu. Taj vjernički duhovni dom ima i svoje posebno očitovanje u nadbiskupijskoj crkvi-majci, u katedrali koja je, poput brojnih crkava, oštećena u potresima. No, znamo da svaka obnova polazi od obnovljenoga duha, od ljudskoga srca.
Četvrto razmatranje govorilo je o domu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, raširene po svem svijetu, u kojoj se nalazi punina sredstava spasenja, koja uključuje svakoga vjernika svih vremena. U toj velikoj zajednici dom nalazi svaki tragatelj za spasenjem i pomirenjem, za Izbaviteljem i Osloboditeljem. Ona je dom svakomu tko se prepoznaje grešnikom, a vidi nešto bolje od vlastitoga zla. Ona je dom onomu tko zna da može biti dionikom novoga svijeta u Onome koji sve čini novim (usp. Otk 21, 5). Ona pruža utjehu, pomoć i zaštitu svakomu tko joj želi pripadati, jer je otajstveno tijelo Onoga koji je prolio svoju krv za svakoga čovjeka.
Dom naše domovine Hrvatske bio je tema petog razmatranja. Naša domovina obilježena je brojnim slavnim povijesnim trenutcima koji nam bude svijest o prošlosti naših predaka i o njihovoj želji da materijalni i duhovni prostor koji im je Bog podario čuvaju, unaprjeđuju, grade i razvijaju. No, nije bila lišena strahotâ stradanja, kako ratnih tako ni onih uzrokovanih prirodnim katastrofama, osobito posljedicama nedavnih potresa. Čovjek koji u srcu nosi sjećanje na prošlo zna težiti za budućim u zahvalnosti za sadašnje. Nadahnjujući se Kristovim riječima želimo biti ljudi jedinstva – narod koji nepodijeljena srca ulaže napor u boljitak naše Domovine.
Promišljajući nadalje o domu stvorenoga svijeta istaknuto je kako živjeti u domu stvorenog svijeta znači učiti kako obrađivati i čuvati vrt svoga tijela i odnosâ koje nam je Gospodin povjerio živjeti. U tome se uspijeva čuvajući odnos s Njime. Posljednje razmatranje u središte stavlja dom vječnosti i podsjeća kako smo hodočasnici prema nebeskoj domovini. Privremene radosti putokaz su prema onoj neprolaznoj koja nas čeka u vječnosti. Promatrati zemaljsku stvarnosti kao konačni cilj nazivamo idolopoklonstvom. Koliko god neke stvari bile dobre u sebi, Bog nam ih je darovao da nas nauči ljubiti darivatelja. Ona su samo sredstva postizanja vječnog dobra. Crkva nas poziva da njegujemo krepost nade, tj. da promatramo nebo kao jedini izvor sreće.
Služba svjetla završila je obnovom krsnih obećanja i pozivom biskupa Šaška da sve nakane donesene na ovo hodočašće predamo Majci Božjoj Bistričkoj.
