ALJMAŠ (TU) – Svečano misno slavlje o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, 15. kolovoza 2021. – u 317. godini kako se u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu Bog slavi, a Gospa časti (izuzev sedam godina progonstva) – predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. U koncelebraciji je bio predvoditelj trodnevne molitvene priprave fra Ivan Matić – voditelj Kuće susreta Tabor, zatim dekan Osječkog istočnog dekanata – preč. Ivan Jurić, domaći župnik – preč. Ante Markić te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata – vlč. Domagoj Lacković. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti župni i Dječji zbor Župe sv. Rozalije u Ivanovcu pod vodstvom Sandre Mikolaš, a pridružili su se i brojni prisutni hodočasnici.
Nazočili su predstavnici državne, županijske, gradske i općinske vlasti. Uime Vlade RH prisutna je bila ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Nataša Tramišak, gradonačelnik grada Osijeka Ivan Radić, izaslanik župana Osječko-baranjske županije Goran Ivanović, načelnik Općine Erdut Jugoslav Vesić te pročelnik Općinske uprave Branko Jović.
Mjesto gdje se grešnici obraćaju, a tužni tješe
Prije početka misnoga slavlja sve prisutne, a napose Gospine hodočasnike, srdačno je pozdravio domaći župnik i upravitelj Svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu, preč. Markić, rekavši: „Dobrodošli u ovu dolinu mira, dobrodošli u ovo mjesto utjehe u nevoljama, u mjesto nade i ohrabrenja. Evo nas u mjestu gdje su se generacije i generacije okupljale na molitvu, prošnju i zahvalu. Evo nas u mjestu gdje se grešnici obraćaju, bolesni ozdravljaju, tužni tješe, a izmučeni dobivaju novu snagu. Ovo mjesto i ovaj prostor duhovno je natopljen svetošću koju Bog po Kristovoj žrtvi poklanja onima koji se poput Marije otvore riječi Božjoj koja je sam Isus. Tu dolaze ljudi sa svih strana, s velikim ranama u srcu, s velikim prošnjama i željama, nemirima i nesigurnostima. Tu nemirni nalaze mir, nesigurni nalaze sigurnost, tu grješni nalaze oproštenje, a oni koji lutaju pravi put. Ovdje se vjerni narod okuplja preko tri stoljeća u zajedničkoj molitvi, pjesmi, slušanju Božje riječi i slavljenju sakramenata. Svi se nakon slavlja vraćaju kućama obogaćeni vjerom, sigurniji, vedriji i radosniji u svoju svakidašnjicu.“
Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Đuro naglasio je kako gledajući Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo – gledamo i našu vlastitu budućnost – jer ona je prva, kao najizvrsniji član Crkve, ušla u uskrslu slavu svoga Sina Isusa Krista. U svojoj homiliji razložio je pročitani ulomak iz Knjige Otkrivenja: „Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje: Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete“ (Otk 12,1-4).
Slika i najizvrsniji član Crkve
Crkva je od starine ovaj tekst tumačila na dva načina. U prvom u ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje samu sebe – Crkvu, a vikanje u porođajnim bolima zapravo je naviještanje evanđeoske poruke i životne nade čitavom svijetu. „Žena koja rađa istodobno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. No, s druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti opasnost od zmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt… Tako je i s Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život – živoga Boga i spremna ga je rađati i donositi svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od nje“, rekao je nadbiskup Hranić. Zatim je pojasnio i drugo tumačenje lika žene odjevene suncem: „Odjevena suncem tj. milosti puna, s mjesecom pod nogama jer je blaženom zovu svi naraštaji i s vijencem od dvanaest zvijezda na glavi – odnosno okružena narodom Božjim – Marija je slika i najizvrsniji član Crkve. Ona je prva vjernica, na osobit način združena s Isusom Kristom. Ona ga je rodila svijetu. Ona je i Majka Crkve te istodobno i slika spasenja što ga Bog ostvaruje u Crkvi i po Crkvi i po njezinu djelovanju u svijetu.“
U nastavku homilije, nadbiskup Đuro rekao je kako zmaj sa sedam glava i deset rogova, koji želi proždrti Dijete, Knjiga Otkrivenja poistovjećuje sa zmijom koja je napastovala Evu, kao i sa svim silama koje se kroz povijest protive evanđeoskom navještaju te progone Crkvu koja im uvijek iznova propovijeda i uvijek iznova rađa novoobraćenike u svakom naraštaju, u svim vremenima i u svim narodima. „Kroz takve progone i mučeničku smrt svojih članova Crkva prolazi i danas, a to možemo čuti u različitim izvješćima, gdje se kršćanima odrubljuju glave; gdje je Crkva progonjena, gdje se na kršćanske blagdane podmeću bombe i stradavaju toliki kršćani“, rekao je mons. Hranić osvrćući se i na progone Crkve u Europi, ali i u Hrvatskoj putem medijskog izvještavanja.
Spomenik na nebu u kojega se zagledamo
„Pa ipak, kraj je sretan: Žena s Djetetom pobjeđuje! I nebo pjeva o pobjedi nad zmajem“, istaknuo je đakovačko-osječki nadbiskup i nastavio: „To je pobjeda što je danas slavimo. Bog je Mariju, kao najizvrsnijega člana Crkve uzdigao u nebesku slavu, od nje je učinio spomenik na nebu u kojega se zagledamo dok putujemo na zemlji i nadahnjujemo se, ohrabrujemo se gledajući nju, ohrabrujemo i snažimo se u vlastitoj vjeri, želji i spremnosti – biti vjerni Isusu Kristu kao ona. I to gledanje u nju, okupljanje oko nje, okupljanje u ovome svetištu u nama rađa novu snagu, da obnovljenim zanosom budemo vjerni Isus Kristu, da se nastojimo ugrađivati svojom žrtvom, svojim doprinosom boljitku našega društva i životu Crkve.“
Pojašnjavajući da se sav ljudski život u povijesti odvija kroz borbu između dobra i zla te napominjući da se katkad čini da smo svi, poput ove trudne žene koja čeka Dijete – stjerani u pustinju, i svi svjesno ili nesvjesno čeznemo za pobjedom, za oslobođenjem, mons. Hranić je rekao: „Ovaj naš trenutak, pa i ovo što mi u vremenu nazivamo svojim pobjedama i uspjesima, uvijek vrijedi onoliko koliko je u tome, i u svemu što sagledavamo prisutna pobjeda nad „Zmajem“ tj. grijehom i zlom. Samo toliko!“ Povijest pokazuje da su pojedini narodi proširivali svoj životni prostor ništeći i gazeći druge narode, stoga su pobjede uvijek bile raznolike, rekao je nadbiskup i nastavio: „Ponekad se nismo borili da pobijedi dobro, nego smo se borili protiv drugih, da druge ponizimo, omalovažimo, nismo vodili dovoljno računa o dobrobiti drugih nego o svojoj vlastitoj sebičnosti, o svojim parcijalnim interesima. Zato je samo jedna pobjeda prava pobjeda: ona nad Zmajem, nad zlom; bilo nad onim što se pokazuje u pojedinom vremenu, bilo nad zlom općenito.“
Sva čista jer rađa Čistoga
Podsjećajući da je stari čovjek – grešni Adam upao u grijeh, a od Kajina koji ubija brata mržnja i nasilje vladaju među ljudima, nadbiskup je rekao: „Nijedno ljudsko srce nije sasvim čisto. Zato moramo težiti u našoj svakodnevici, u trajnom suočavanju između dobra i zla, težiti pobjedi ljubav i velikodušnost, pobijediti napast egoizma i samodostatnosti, kako bi se u nama uvijek iznova, po nadilaženju zla u nama, rađao novi čovjek, obnovljen, u kojem nema zla, u kojemu je ljudsko srce čisto, poput srca Žene zaodjevene suncem, koja je sva čista jer rađa Čistoga – Svetoga; utjelovljenoga Sina Božjega, usred zla i pred ričućim zmajem – „sa sedam glava i deset rogova“ koji prijeti i proždire – rađa milosnim i božanskim životom.“
Ističući malenost i poniznost Blažene Djevice Marije, mons. Hranić je zaključio: „Danas smo ovdje da bismo krenuli za njom i da bismo sve pobjede promatrali u svjetlu pobjede nad napašću zla, u svjetlu pobjede nad egoizmom, sebičnošću, zavisti, da bismo danas odlučili pobjeđivati sebe te u nama samima uživalački mentalitet, praktični materijalizam, gramzivost, kako bi u našem životu i po nama među ljude dolazila dobrota, uzajamno prihvaćanje, iskrena ljubav.“ Misno slavlje zaključeno je zahvalnom domaćeg župnika svima koji su pridonijeli svečanosti misnoga slavlja, kao i onima koji nastoje osigurati sve potrebno za ugodan boravak hodočasnika u Svetištu.
Tekst i foto: Đakovačko-osječka nadbiskupija
