Jedanaesti nacionalni susret štovatelja Božjega milosrđa održan je u subotu, 19. listopada 2024., u Nacionalnome svetištu Majke Božje Bistričke. Središnji događaj bilo je svečano misno slavlje u 11 sati, koje je predvodio hvarski biskup mons. Ranko Vidović, u zajedništvu s dvadeset i dvojicom svećenika. Uz brojne hodočasnike, njih oko 4.000, ministrirali su ministranti iz raznih zagrebačkih župa, a posebno iz Župe BDM Majke Crkve iz Trnovčice. Relikvije svetaca milosrđa, sv. Faustine Kowalske, sv. Ivana Pavla II. i bl. Mihaela Sopoćka, u svečanoj procesiji nosili su sudionici odjeveni u moslavačke, slavonske, stenjevačke i solinske nošnje. Prije početka misnog slavlja okupljene je hodočasnike pozdravio rektor svetišta, preč. Tomislav Šestak. Pjevanje je predvodio Mješoviti zbor Gospe od Otoka iz Solina pod ravnanjem mo. Danijele Petrušić, uz orguljsku pratnju Pere Prosenice. Euharistijsko slavlje bilo je prožeto zahvalnošću za 90. obljetnicu nastanka slike Milosrdnog Isusa i Dnevnika sv. Faustine Kowalske.
Homiliju je biskup Vidović započeo riječima: „Otajstvo Božjeg milosrđa, braćo i sestre, koje nas svake godine iznova okuplja ovdje, u Mariji Bistrici, u ovom predivnom svetišu Blažene Djevice Marije, Isusove i naše majke, središnje je otajstvo naše vjere i izraz njegove najveće moći, kako to čitamo u zazivima Božjem milosrđu“. Nastavio je ističući da bi milosrđe Božje trebalo biti izraz „i naše najveće moći. Jer mi smo stvoreni na njegovu sliku, njemu slični. Mi smo njegova djeca, njegovi ljubljeni sinovi i kćeri.“ Milosrđe, kako je biskup naglasio, treba biti znak po kojemu će nas ljudi prepoznati, a oslonac za to leži u potpunom povjerenju u Božje milosrđe, koje je objavljeno kroz Isusa Krista.
Biskup se zatim osvrnuo na jubilej – 90. obljetnicu nastanka slike Milosrdnog Isusa i „Dnevnika“ s. Faustine, stavivši ga u povijesni kontekst. Govorio je o ljudskoj oholosti koja je obilježila 20. stoljeće, kao što je to bilo vidljivo u nesreći Titanica, čiji je projektant izjavio: „Ni Bog mu ne može ništa.“ Taj događaj usporedio je s babilonskom kulom, simbolom ljudske bahatosti koja vodi u propast. „Čovjek - bog, braćo i sestre, to je najveća zabluda čovjeka koja je čovjeka pretvorila u nakazu,“ istaknuo je biskup, objašnjavajući kako je nesreća Titanica samo uvod u nevolje 20. stoljeća, obilježeno svjetskim ratovima.
Unatoč tom ljudskom jadu, Bog je odgovorio milosrđem, poslavši Blaženu Djevicu Mariju u Fatimu, gdje je pozvala na obraćenje, pokoru i molitvu krunice. Posebno je istaknuo ulogu sv. Ivana Pavla II., koji je prepoznao ozbiljnost fatimskih poruka i 1984. godine posvetio svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu. Spomenuo je i sv. Padre Pija i sv. Leopolda Bogdana Mandića, koji su svojim životima postali „nabujale rijeke Božjega milosrđa“, pružajući nadu i utjehu kroz sakrament ispovijedi.
Govoreći o sv. Maksimilijanu Kolbeu, biskup je opisao njegovu žrtvu u Auschwitzu, rekavši da je on bio „živo svjetlo u paklu Auschwitza“, gdje je svoj život dao za drugoga, utjelovivši tako Kristovu žrtvu. Primjer bl. Alojzija Stepinca, koji je tijekom Drugog svjetskog rata pomagao ljudima svih narodnosti i vjeroispovijesti, biskup je istaknuo kao dokaz da se „mudrost opravdava u djelima svojim“. Dodao je da je Stepinčeva svetost očita jer je „kod njega sve išlo teško. I u životu, i poslije života.“
Biskup je potom govorio o svetoj Majci Tereziji, rekavši kako je sama činjenica da ju svijet zove Majkom dovoljan dokaz njezine veličine: „Samo ona, i Blažena Djevica Marija, zaslužile su da ih se zove Majkom. To je njihovo osobno ime: Majka, pa tek onda Marija. Majka, pa tek onda Terezija.“
Posebno mjesto u homiliji biskup je posvetio sv. Ivanu Pavlu II., koji je povezivao sve te svetce, proglašavajući ih blaženima ili svetima. Govoreći o njegovom posjetu Majci Tereziji, podijelio je priču o njihovu zajedničkom ulasku u prostoriju umirućih u Kalkuti, gdje je Ivan Pavao II. hranio i tješio bolesnike, rekavši: „Kad bih mogao, odavde bih vršio papinsku službu.“
Biskup je kroz ove primjere pozvao okupljene vjernike da razmisle o svom vlastitom pozivu i ulozi u širenju Božjega milosrđa. Pitao je okupljene jesu li samo primatelji milosrđa ili su pozvani na nešto više. Prisjećajući se riječi sv. Majke Terezije, koja je kazala da nije nastojala promijeniti svijet, nego je samo željela biti „kapljica Božje ljubavi“, pozvao je sve na nasljedovanje te želje.
„Ako se ja pridružim kao biskup, pastir naše Crkve i svi svećenici koji su ovdje nazočni, poslužitelji, i ako se svi vi, braćo i sestre, dragi štovatelji Božjega milosrđa, članovi zajednica Božjega milosrđa, pridružite i postanete samo kapljica Božje ljubavi, pa bit će to jedna velika rijeka Božje ljubavi, kao što vidite da nas ovdje ima. I kad bi se svi kršćani svijeta pridružili, i postali samo kapljica Božje ljubavi, svi ljudi dobre volje, to bi bio ocean Božje ljubavi. Sve počinje od mene, od tebe. Od svakog od nas pojedinog.“
Nakon misnog slavlja, o. Andrzej Wośko SCJ, koordinator Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa, zahvalio je biskupu VIdoviću, rektoru Svetišta preč. Šestaku, svećenicima i okupljenim hodočasnicima te najavio sljedeći nacionalni susret za 18. listopada 2025., kada će se obilježiti 90. obljetnica molitve Krunice Božjega milosrđa. Program susreta nastavio se štovanjem relikvija svetaca, križnim putem u 14 sati te završnom pobožnošću u čast Božjega milosrđa u 15 sati, u satu Milosrđa.
Tekst: Jelena Vuković
