Jubilej 150. obljetnice dolaska sestara milosrdnica u Zadar (1874. – 2024.) svečano je proslavljen u subotu, 7. rujna znanstvenim kolokvijem u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, a potom svečanim misnim slavljem koje je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
U zahvalnosti i poštovanju za njihovo raznovrsno i bogato djelovanje diljem mjesne Crkve, uz nadbiskupa Zgrablića, na kolokviju su bili i umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, fra Branko Lovrić, provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, svećenici iz župa i ustanova u kojima djeluju milosrdnice u Zadarskoj nadbiskupiji i s kojima surađuju, koji su i suslavili u misnom slavlju u katedrali sv. Stošije.
Na susretu su bile i sestre milosrdnice iz Zadra, Splita, Šibenika, Sinja i drugih mjesta gdje sestre djeluju, redovnice iz drugih redovničkih družbi, viši redovnički poglavari i poglavarice sa s. Lidijom Bernardicom Matijević, predsjednicom Hrvatske redovničke konferencije, Mladen Klanac, izaslanik gradonačelnika Grada Zadra te suradnici i dobročinitelji sestara, među kojima i vjernici laici.
Na kolokviju su održana tri stručna izlaganja: s. M. Gracijana Gracin: ‘Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i njena karizma’; prof. dr. don Zdenko Dundović: ‘Društvene i crkvene prilike u Zadru u drugoj polovici 19. stoljeća’ i s. M. Blaga Bunčuga: ‘Dolazak sestara milosrdnica u Zadar i njihovo djelovanje u Zadarskoj nadbiskupiji’.
U pozdravnom govoru na kolokviju, s. M. Andrijana Mirčeta, provincijalna glavarica Provincije Navještenja Gospodinova – Split, rekla je da je ta visoka obljetnica prilika zahvaliti Bogu što je po sestrama Vinkovsku karizmu kršćanske ljubavi 1874. g. doveo i u Dalmaciju, najprije u Zadar, a onda postupno diljem Zadarske nadbiskupije i drugih biskupija u Dalmaciji. Taj jubilej je i prigoda zahvaliti svim sestrama, živima i preminulima koje su se svojim požrtvovnim služenjem ugradile u duhovni rast vjernika Zadarske nadbiskupije i u dobrobit svih koji su bili upućeni na njihovu pomoć, rekla je poglavarica Mirčeta, zahvalivši Bogu za dar ustrajnosti u svjedočenju njegove milosrdne ljubavi.
s. Gracin predstavila je kako je Družba koju su sv. Vinko i sv. Lujza utemeljili u 17. st., došla do Hrvatske. Sv. Vinko i sv. Lujza de Marillac bili su različitih osobnosti. „Vinko, gaskonjski seljak, odrastao je u krilu voljene obitelji. Lujza, pariška aristokratkinja, bila je odbačena od svoje obitelji zbog svoga nezakonitog rođenja. Vinko, mlad, poduzetan, upuštao se u različite pothvate kako bi se potvrdio, nalazio je načine da priskrbi materijalna dobra. Lujza, odgajana u zavodima, priželjkivala je ostati skrivena u samostanu redovnica. Vinko je čovjek seljačkog temperamenta koji zna čekati, kaže: „Ne predusretati Providnost“. Lujza žuri stići na cilj, ne boji se suprotstavljati društvu ili Crkvi“, opisala je s. Gracijana, rekavši da su oboje u svojim tridesetim godinama života postavljali pitanja o Bogu i vlastitoj budućnosti.
„Proživljavajući osobna iskušenja postaju svjesniji dobrote Božje prema njima osobno i žele se posvetiti siromasima. Ljubav prema Bogu i siromasima će ih ujediniti. Njihova otvorenost Bogu u traženju izlaza iz osobnih iskušenja i tjeskoba, prerasla je u plodonosnu suradnju s milošću Duha Svetoga. Njihovim osnivanjem nove ženske redovničke zajednice u Parizu 1633. g., karizma milosrdne ljubavi postaje živo tkivo nove družbe. Vinko tu novu zajednicu naziva Družba kćeri kršćanske ljubavi“, rekla je s. Gracijana, istaknuvši da je sv. Vinko ‘okvirom’ Družbe „nadmudrio pravilo onoga doba da ženu treba čuvati muž ili zid“, vidjevši u Lujzi veliko polje djelovanja među potrebnima.
Sv. Vinko u Pravilu sestrama piše da će častiti Krista kao izvor i uzor svake ljubavi, služeći mu tjelesno i duhovno u siromašnima, bolesnima, djeci, zatvorenicima: „Njihovi samostani su kuće bolesnika, klaustri su im gradske ulice i bolničke dvorane, klauzura im je poslušnost“.
„Njihova prisutnost na ulicama Pariza i Francuske, a vrlo brzo i izvan granica zemlje, potvrđuje koliko su vapijuće bile potrebe vremena. Sa svih strana stizale su molbe da im pošalju sestre. Nije bilo moguće zadovoljiti sve te potrebe, pa su neki svećenici po uzoru na sv. Vinka i vođeni njegovim uputama, u svojim sredinama osnivali zajednice sestara. Tako je već krajem 17. st. u Francuskoj bilo nekoliko zajednica žena koje su živjele u duhu sv. Vinka. Za razliku od drugih ustanova, te sestre ili Kćeri milosrđa nisu polagale redovničke zavjete i nisu primale prihode, ali su smjele živjeti svoj poziv izvan klauzure“, rekla je s. Gracijana.
„Predano služenje Kristu u osobi siromaha učinilo je da se to novo stablo kršćanske ljubavi razgrana diljem svijeta i postane tada najbrojnija duhovna obitelj Crkve“, rekla je s. Gracijana, prikazavši povijesni razvoj Družbe od Pariza do Zagreba. Sv. Vinko je osnovao Družbu Kćeri kršćanske ljubavi u Parizu 1633. godine. Po uzoru na sv. Vinka, župnik Louis Chauvet osnovao je „bolničke sestre“ u Levesvilleu 1694. godine. Biskup Paul Godet seli sestre iz Levesvillea u Chartres 1708. i naziva ih Kćeri sv. Pavla. Daje im superiora i pravila. Sestre odlaze u Zabern (1734.), Strassburg (1749.), a za vrijeme Francuske revolucije 1789. sve im je oduzeto i rastjerane su. Uprava Družbe u Strassburgu od samostana sestara 1823. čini Kuću matica i rasadište milosrdnica. Zatim odlaze u Zams (1825.), Beč (1832.), München (1832.) i Innsbruck (1839.).
Dolazak sestara milosrdnica u Hrvatsku, u Zagreb
Iz Zamsa, šest sestara dolazi u Zagreb 5. rujna 1845. na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika koji se zalagao za dobro hrvatskog naroda čija su prava i tada bila negirana. „Svjestan da nema duhovnog ni kulturnog preporoda bez prosvjete, velika mu je briga odgoj mladeži. Osobito je skrbio za osobe bez sredstava za život te nastoji stvoriti materijalne i duhovne uvjete za napredak hrvatskog naroda na vjerskom, kulturnom i materijalnom polju. Godine 1841. kupuje zemljište i počinje graditi samostanske zgrade u današnjoj Frankopanskoj ulici u Zagrebu, u želji da sestre što prije dođu i započnu svoje djelovanje“, rekla je s. Gracijana.
Sestre su u Zagrebu otvorile žensku osnovnu školu za koju su Zagrepčani bili jako zainteresirani te su odmah upisali više učenica nego su očekivali. Tri mjeseca poslije, sestre su u samostanu otvorile i bolnicu, primajući prvih 12 bolesnica. Zbog velikog polja rada, sestrama se prvih godina pridružilo i više domaćih djevojaka pa se 1856. zajednica osamostalila i postala nova Družba sestara milosrdnica s Kućom maticom u Zagrebu. „Doista mora da su bile žarke one prve molitve, plodonosno ono prvo trpljenje i blagoslovljeni svi napori, kad je mala zajednica od šest sestara postala rasadište dobrotvornosti u novijoj povijesti“, istaknula je s. Gracijana.
Prema Konstitucijama Družbe, „sestre smatraju posebnim poslanjem naviještati riječ Božju djeci, mladima i odraslima poučavajući ih u kršćanskom nauku. Djelatnost Družbe obuhvaća odgoj i obrazovanje djece, mladih i odraslih osoba, prvenstveno siromašnijih“.
Tijekom nepuna dva stoljeća, Družba je intenzivno živjela karizmu i razgranala svoju prisutnost i djelovanje u prosvjetno-odgojnom i socijalno-karitativnom području. Sestre su u Zagrebu otvorile zabavišta, osnovne i stručne škole, gimnaziju, učiteljsku školu, razne tečajeve, kako bi pridonijele kvaliteti života ljudi, evangelizirale ih i dovodile Kristu, kojeg žele proslaviti svojim životom, rekla je s. Gracijana.
Djeluju i u ženskim i muškim kaznionicama (prva filijala izvan Zagreba je Muška kaznionica u Lepoglavi), popravnim domovima, ustanovama za psihički bolesne osobe, sirotištima, domovima za stare i nemoćne, u bolnicama, oporavilištima, pomažu bolesnike po kućama.
„Poslije Drugog svjetskog rata, kad je bezbožni komunistički režim sestrama oduzimao posjede i djelatnosti, trudeći se oduzeti im i ‘pravo na život’, sestre su se više uključile u apostolat po župama jer im je to tada praktički bilo jedino moguće“, rekla je s. Gracijana. Djelovale su diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, u Vojvodini, Srbiji, Kosovu, Turskoj, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. „U novije vrijeme otvarane su filijale diljem Zapadne Europe i Sjeverne i Južne Amerike, najviše da sestre budu blizu iseljeničkoj Hrvatskoj, do najnovijeg misijskog iskoraka na Solomonske otoke“, rekla je s. Gracijana.
Utemeljitelji redovničkih karizmi nadilaze uspostavljeni red i prekidaju s ustaljenim običajima
„Redovnički život redovito se vidi kao povlašteno mjesto karizme. I karizmi! Na tom tragu Drugi vatikanski koncil naglašava kako je vrhovno pravilo redovničkog života nasljedovanje Krista. Na početku svake ustanove, zajednice je osoba ili više njih kojima Duh Sveti svojim svjetlom, milošću, kako kaže KKC, daje raspoznavati zahtjeve evanđelja u njihovom vremenu, koji je njihov put za nasljedovanje Krista. Uranjajući sve više u zajedništvo s Kristom, njihovo svjedočenje postaje jasnije očitovanje vjere ljubavlju djelotvorne, kako kaže Pavao“, rekla je s. Gracijana. U novim izazovima sestre „postaju svjesne svoga zvanja ili karizme, suočavajući se s povijesnom zbiljom u kojoj se nalaze i premišljaju je u svjetlu evanđelja. Otkrivaju sebe i svoje zvanje u otkrivanju znakova vremena. Stoga, gotovo neizbježno, nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno“, citirala je s. Gracijana p. Luigija Guccinija.
„Iskustvo u povijesti redovništva pokazalo je da su na početku redovničkih zajednica ili u momentima većih reformi redova, takve osobe doista obilježene kao svojevrsni čudaci. Kako ne bi bile, ako vrijedi da nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno…?!
Međutim, primjećujem da sve češće pojedinci nadilaze uspostavljeni red, prekidaju s ustaljenim običajima, pozivaju na novo i nečuveno… No, ne događa se evanđeoski zamah, nema znakova preobrazbe, nema spoja s Pavlovom vjera ljubavlju djelotvorna. Nedostaju očito neke karike, npr. suočavanje vlastite nakane s povijesnom zbiljom i promišljanje u svjetlu evanđelja. Ako izostane promišljanje u svjetlu evanđelja, kakvo je to onda nasljedovanje Krista“, upozorila je s. Gracijana, smatrajući da „mnoge krize poziva u redovništvu danas možda baš tu imaju svoj početak“.
„Sv. Vinko poučava i potiče svoje duhovne kćeri da će svoje poslanje ostvarivati u prvom redu ljubeći Gospodina i siromahe koje je nazivao gospodarima, u međusobnoj ljubavi. Na mnoge zahtjeve i izazove svoga vremena, Vinko je nastojao otkriti uvijek nova djelovanja. I Isus garantira da ćemo siromahe uvijek imati uza se. Premda s oslabljenim snagama, godinama koje nosimo i krizom novih zvanja, ne odustajemo od želje i nastojanja da živimo svoje poslanje u današnjem svijetu i nasljedujemo Krista“, poručila je s. Gracijana Gracin.
S. Gracijana je od 1981. do 1995. radila u Službi za transfuziju krvi Opće bolnice Zadar. U provinciji je obavljala službe odgojiteljice kandidatica, učiteljice juniorki, kućne poglavarice, savjetnice provincijalne poglavarice, a sada je provincijalna ekonoma u Splitu. Od 2014. duhovna je pratiteljica udruge sv. Vinka u Splitu.
Završnu riječ uputila je s. M. Jelena Ikić, vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Zagreba. „U Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji sestre su razvile bogatu djelatnost, u prvom redu zdravstvenu i socijalnu, karitativnu, ali i odgojno – obrazovnu. Samo su Bogu znane molitve i žrtve s kojima su se sestre suočavale, ali i blagoslovi koje su primile“, rekla je s. Jelena, zahvalivši Bogu što ih je u svojoj Providnosti doveo u Zadar i što je po svojoj Družbi u Zadru oživotvorio djelo sv. Vinka i sv. Lujze.
„I danas sestre nastoje svojim radom i molitvom sijati sjeme milosrdne ljubavi i u konkretnim potrebama života podržavati vjeru, nadu i ljubav u srcima bližnjih. Gospodin neka nagradi svako dobro djelo učinjeno po našoj Družbi“, rekla je s. Jelena, zamolivši Gospodina da blagoslovi Zadarsku nadbiskupiju i sve stanovnike dragog im Zadra. „Molim da našu Družbu obdari novim zvanjima, kako bismo mogle nastaviti svoje milosrdno poslanje u Zadru i na drugim mjestima“, rekla je s. Jelena, zahvalivši svima koji su doprinijeli organizaciji zadarskog jubileja.
Na početku kolokvija, pjesmu ‘Zov milosrdne ljubavi’, autorice s. Vilme Šurjak, recitirala je s. M. Cecilija Bašić. Zbor sestara milosrdnica pod vodstvom s. M. Mirte Škopljanac Mačina pjevao je pjesme ‘Sto pedeset ljeta’ (V. Šurjak – Š. Marović) i završno ‘Vjere Vinkove stijeg’.
Kroz program kolokvija vodila je s. Katarina Nekić, rodom Zadranka iz župe Kraljice Mira na Stanovima u Zadru, uz završnu poruku: „Tebi se, Vinko, molimo. Za tvojim stijegom hodimo. Nek’ tvoj nas prati zagovor, dovede u nebeski dvor“.
Milosrdnice su 5. rujna 2024. obilježile 179. obljetnicu dolaska prvih sestara milosrdnica u Zagreb, 1845. godine; 29 godina kasnije, 1874., članice te mlade i razgranate Družbe došle su u Dalmaciju, u Zadar, kao „mala bijela četa“ prvih dvanaest redovnica, što sestre simbolično predstavljaju kao dolazak „dvanaest apostola“.
Čestitke sestrama uputili su požeški biskup Ivo Martinović, prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i s. Marija Gracijana Prodan, provincijalna poglavarica Provincije Majke dobrog savjeta Rijeka.
Događaj proslave jubileja organizirali su Provincija Navještenja Gospodinova – Split i samostan sv. Vinka Paulskog – Zadar.
Tekst i foto: Ines Grbić
Izvor: Zadarska nadbiskupija
