Propovijed splitsko-makarskoga nadbiskupa Zdenka Križića izrečenu na proslavi Male Gospe u Vepricu donosimo u cijelosti:
Evanđelist Matej, u prvim redcima svoga evanđelja, predstavlja Isusovo rodoslovlje. Židovski narod je do toga jako držao: poznavati svoje pretke, korijen i stablo svoga rodoslovlja bila je gotovo obaveza svakog Židova.
Nije uvijek to rodoslovlje bilo za ponos, jer u tom rodoslovlju je bilo svega: kriminalaca, ubojica, preljubnika, moralno srozanih ljudi. Svi su se trudili da na neki način ne spominju takve osobe u svom rodoslovlju, ili da nađu neka moguća opravdanja za njihov takav život i ublaže malo sliku njihovog ni malo uzornog života.
No, nije moguće takve osobe posve prebrisati u rodoslovlju ili ih silom zaboraviti. I oni su dio povijesti mnogih obitelji i povijesti svakog čovjeka.
Evanđelist spominje u Isusovu rodoslovlju mnoge slavne i vrijedne osobe, ali ne skriva niti one druge. I u njegovu rodoslovlju nisu bili svi idealni, počevši od Abrahama, koji je imao puno nevjernosti. Patrijarh Jakov, koji će kasnije biti prozvan Izrael, je prevario i oca i brata. Njegov sin Juda je bio nevjeran u braku i poznat kao onaj koji je išao prostitutkama. Znamo što je sve napravio David koji je učinio preljub da bi onda dao ubiti nevinog muža jedne žene da bi mogao oženiti tu ženu. Veliki i mudri Salomon završio je život kao onaj koji se odmetnuo od vjere, itd.
U ovom rodoslovlju su spomenute i četiri žene i ni jedna nije bila baš na dobro glasu. Tamara je zavodnica, Rahaba prostitutka, Ruta poganka, Urijina žena preljubnica.
Poruka ovog Isusova rodoslovlja jest: Isus je na sebe uzeo svu slavu i sramotu svoga naroda. Došao je zbog grešnika. Nije ih nikada osuđivao nego nastojao osloboditi od grijeha. Nije od njih bježao nego ih tražio. Rugali su mu se da se druži sa grešnicima, ali je on to ruganje ignorirao. Što više, izričito će reći da je zbog grešnika došao. A grešnici su zapravo svi ljudi, svaki od nas, htjeli to priznati ili ne.
U tom smislu možemo govoriti da smo svi mi pripadamo Isusovu rodoslovlju jer smo mu prenijeli naše grijehe. Ali smo i Isusovi potomci, dionici smo njegova tijela i krvi, njegove milosti. A stablo našeg rodoslovlja je Isusov križ po kojem smo zadobili uskrsnuće i život.
I Blažena Djevica Marija dolazi iz gore navedenog rodoslovlja sa najrazličitijim likovima zla i dobra, vjere i nevjere, kreposti i mana. Ali Marija dolazi bez grijeha, ona dolazi kao početak boljega svijeta. Zato evanđelist izdvaja Mariju iz tog rodoslovlja. Rodoslovlje dolazi do Josipa, muža Marijina od koje se rodio Isus.
Od sada više nisu u središtu pozornosti muške osobe kao nositelji rodoslovlja. Sa Marijom je došla ta promjena. Taj mentalitet se posve promijenio i u židovskom narod. Danas se priznaje pravim Židovom onaj komu je majka Židovka. U davanju državljanstva to postaje najbitnije.
U Evanđeljima ne nalazimo ništa o Marijinom rođenju, jer evanđelisti su usredotočeni na život i djelo Isusa Krista, a sve drugo je usputno napomenuto. Na koncu, i Marijina veličina je u tome što je postala majkom Sina Božjega. Bez toga bi Marija mogla biti fina kao vjernica, ali posve nepoznata i nezanimljiva široj javnosti.
Marija je kod navještenja pozvana da slobodno prihvati taj veliki Božji poziv, da ima povjerenje u Boga i bude mu u svemu poslušna. To ima svoju ne malu cijenu, ali ima neusporedivo velike dobiti.
Marija o navještenju i svom misteriju mora šutjeti, ali se neke stvari ne mogu sakriti. Marija je trudna prije nego je s Josipom počela živjeti. I Josip je to otkrio. Sigurno mu je to Marija rekla. Na koji način mu je to rekla? Ako je i rekla sve kako je bilo, ne trebamo se čuditi Josipu da joj to nije povjerovao. Tko bi joj uopće povjerovao? Nikada se u povijesti spasenja tako nešto nije dogodilo, pa kako bi Josip uopće u to mogao povjerovati?
Marija se sigurno našla na sto muka. Sama ne zna izlaz iz toga. Zaručnica kojoj bi se takvo što dogodilo bi bila osuđena na smrt kamenovanjem. Ne bi ni to bilo toliko teško kao činjenica da bi u očima naroda ostala njezina slika kao žene prostitutke. Zato Josip, za koga se veli da je bio „pravedan“, ne želi Mariju optužiti, izvrći ruglu, ne želi njezinu smrt, nego je odlučio da ju potajno napusti. To su bile sigurno ne male drame i za Josipa.
Bog vidi i zna da se Marija sama ne može iz ovoga iščupati, pa zato intervenira on. Javlja se Josipu po anđelu i pojašnjava cijelu situaciju. Kako se sve dogodilo? Kako je Josip razaznao da mu govori anđeo Božji? Josipu se sve događa u snu, kako je mogao povjerovati da je taj san bio stvarnost? Koliko je sve to što mu je rečeno u snu Josip razumio? Nemamo jasne odgovore na ova pitanja.
Ali Bog kada daje neku važnu poruku čovjeku, to može biti na sto načina, ali čovjek u sebi osjeti neopisivu sigurnost da je to od Boga došlo. Ne zna to objasniti, ali sigurnost ostaje veoma čvrsta.
Tako i u ovom Josipovom slučaju. Posljedica svega je da je taj anđelov navještaj Josipu kod njega radikalno sve promijenio.
Osim toga, za Josipa se veli da je bio čovjek „pravedan“, to znači čovjek vjeran Bogu, pažljiv na Božji glas i njegove zapovijedi, tako je imao sve pretpostavke da spremno prihvati sve što je čuo od anđela, bez obzira što je malo od toga razumio.
Posebno su dojmljive anđelove riječi: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju“. Poruka ima značenje: Ne boj se, Marija će ti biti blagoslov, a ne problem. Uzmi sebi Mariju, i ne boj se! Evanđelist na završetku izvješća samo veli da Josip tada uze Mariju k sebi u kuću.
Braćo i sestre! Možemo s pravom reći da ova poruka neba Josipu nije bila samo za Josipa, nego je ona upućena i svima nama. I nama Bog poručuje: Ne boj se imati uza se Mariju. Ona je zvijezda na moru života koja nas vodi sigurnoj luci.
Ovu istinu će potvrditi i sam Isus na kraju svoga zemaljskog života. On će nam, s križa, Mariju dati za majku. Ne daje nam je zato što se brine za nju, nego što se brine za nas.
Marija je radosno primila to zahtjevno poslanje koje joj je Isus dao. Ona od tada čini sve da bude majkom zaštitnicom svakom Isusovom učeniku na njegovu životnom putu. Životni put svakog čovjeka poznaje patnje i boli, samoće i nemoći. Kako je u tim trenutcima važna blizina majke, blizina osobe koja te voli i koja će sve poduzeti da olakša tvoje stanje.
Marija ne bi mogla biti majkom kada ne bi bila takva. Jedino što očekuje od nas da ju uzmemo k sebi, da se stavimo pod njezinu majčinsku zaštitu.
Za Isusova učenika koji je stajao pod njegovim križem, u trenutku kada mu Isus daruje majku, evanđelist samo veli: „I od tog časa uze je učenik k sebi“, uze ju u svoju kuću. Nešto slično kao što je napravio Josip.
To je poruka svakom Isusovom učeniku za sva vremena, da učini isto tako. To je poruka i svakome od nas. Ako uzmemo k sebi Mariju sigurno ćemo čuti glas s neba koji nam poručuje: „Ne boj se!“ Taj „Ne boj se!“, je jamstvo za cijeli naš život.
Braćo i sestre! Nemojmo prihvatiti Mariju samo zato da nam bude zaštita i obrana od svakoga zla, nemojmo ju prihvaćati samo kao neku vrstu našeg tjelohranitelja; nego ju prihvatio kao naš uzor, sa željom da nam bude učiteljica i odgajateljica u vjeri, da nas usmjerava putem koji vodi Bogu i vječnom životu.
Neizmjerno smo zahvalni Isusu na daru majke. Slaveći blagdan njezina rođenja cijela Crkva joj danas pjeva:
Zdravo puna milosti,
Puna svijetla divna,
rođendan tvoj slavimo,
Gospo milostivna!
Daj, o majko milosti
Nado prestupnika
Zvijezdo jasna nad morem,
Luko utopnika!
Daj nam dveri nebeske,
Bolnog svijeta zdravlje
Vidjet kralja višnjega
I svih svetih slavlja. Amen.
