Misno slavlje za domovinu i hrvatske branitelje tijekom duhovne obnove za hrvatske branitelje i njihove obitelji u subotu, 18. svibnja, u župnoj crkvi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
U duhu gesla susreta ‘Za slobodu nas Krist oslobodi’, mons. Puljić je zahvalio Bogu za Božji dar slobode, osobito po zaslugama hrvatskih branitelja među kojima su mnogi za to dali i svoje živote te ti hrabri svjedoci za slobodu Domovine zaslužuju zahvalno sjećanje.
„Sjećamo se svih naših vitezova koji su utkali sebe u slobodu naše zemlje, osobito naših poginulih branitelja, među kojima je i Miro Barešić koji je iz Švedske, Španjolske i Paragvaja došao boriti se i poginuo je za Hrvatsku, u Miranjama, krajem srpnja 1991. godine. Velika je uloga i našeg generala Ante Gotovine, cijenjenog pakoštanskog mještanina, koji je postao simbolom stvarne bitke i obrane naše Domovine i njenog oslobađanja nakon okupacije. Ali, osobito strpljive obrane pred Međunarodnim sudom u Haagu, gdje je 16. studenoga 2012., s generalom Mladenom Markačom bio oslobođen.
Živo se sjećam toga dana, jer sam par dana prije toga, na zasjedanju HBK bio izabran za predsjednika, a na putu iz Zagreba prema Zadru čuo sam preko radija tu radosnu vijest. Nisam bio siguran da sam dobro čuo, pa sam upitao tajnika je li to rečeno. Kad je potvrdio, rekao sam neka zaustavi automobil, da idemo nešto popiti našim generalima u čast! Osobito se sjećam susreta s generalnom Gotovinom u Nadbiskupskom domu, svečane Mise u katedrali sv. Stošije i dočeka na Forumu u Zadru, kao i sadržajnih i poticajnih riječi generala Gotovine: „Sud Ujedinjenih naroda je potvrdio da je Domovinski rat bio pravedan, a naše namjere časne i naša obrana čista. Nakon zaslužene pobjede u ratu, u Hrvatskoj sviće novo poglavlje koje čeka da ga zajedno ispišemo. Okrenimo se i punim jedrima zaplovimo u novo vrijeme u kojem svojim djelima moramo postati pobjednici u miru“. Hvala, Generale, za ove divne i poticajne riječi“, rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi, u obraćanju generalu Gotovini koji je također sudjelovao u tom misnom slavlju.
Nadbiskup je podsjetio da smo većina svjedoci teških stradanja diljem Hrvatske 1991. godine. „Proživjeli smo tamu koja se bila nadvila nad trgove, ulice i gradove diljem Lijepe naše, od Dubrovnika, Gospića i Vukovara do Škabrnje i Pakoštana. U Pakoštanima, Zadru i okolnim mjestima nije se znalo odakle će granata grunuti: iz zraka, s mora, iz vojarni Zemunika, Šepurina ili iz Miranja gdje je bila borbena crta bojišta.
Tadašnje ratne nevolje mnogima su ‘oduzele mir duši njihovoj’, kako piše pisac Tužaljki iz Starog Zavjeta. Mi smo, ipak, živi svjedoci kako usprkos teških okolnosti, nije nestalo dobrote Gospodnje, a milosrđe njegovo nikada nije presušilo“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši na zastrašujuće posljedice srbijanske agresije na Hrvatsku: masakrirani civili, zapaljeni domovi, razorene crkve i samostani, protjerani stanovnici.
Mons. Puljić je podsjetio i na neke povijesne činjenice okupacije Hrvatske. „U prosincu 1991. u Kninu je osnovana SAO Krajina, a za predsjednika je izabran Milan Babić, koji je svjedočio u Haagu o progonu nesrpskog stanovništva. Spominjem to jer on je bio jedini koji je „s dubokim osjećajem sramote i kajanja“ priznao svoju krivnju, pa rekao: „Dopustio sam progone najgore vrste protiv Hrvata. Nevini ljudi su bili nasilno istjerani iz svojih kuća i ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se sve događalo, šutio sam… Mogu se samo nadati da priznanjem krivice i izražavanjem kajanja mogu dati primjer i šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote, te bar malo olakšati patnju onima koji su patili“. Na kraju je zahvalio Bogu što mu je pružio mogućnost da izrazi svoje kajanje. Zamolio je „braću Hrvate neka mu oproste“, a svoje Srbe je preklinjao neka se „okrenu budućnosti“.
U sudnici mu je Slobodan Milošević predbacio da tim činom „ide Hrvatima na ruku“ i postaje „džoker u Tuđmanovim rukama“. Babić je uzvratio da je on, Milošević, stravičnim ratom 1991. „okaljao obraz srpskog naroda, a učinio nesreću hrvatskom i muslimanskom, a na kraju i svome srpskom narodu“. Babić je u siječnju 2004. osuđen na 13 godina zatvora za ratne zločine nad Hrvatima. Nažalost, dvije godine kasnije, 5. ožujka 2006., pronađen je mrtav u ćeliji Haaškog suda. S njim u zatvoru je bio i Vojislav Šešelj koji je zbog progona i deportacije vojvođanskih Hrvata proglašen ratnim zločincem i osuđen na deset godina zatvora. On se jako „trudio na sve moguće načine zagorčati život Milanu Babiću u zatvoru“ jer je priznao zločine nad Hrvatima. Ratni zločinac Šešelj hvalio se na šabačkoj televiziji AS kako je „Babiću svašta govorio, pa računa da je i on doprinio da izvrši samoubojstvo“.
Velika je šteta što je Milan Babić tako završio, a njegov čin kajanja i priznavanja krivnje otišao pomalo u zaborav „pred ratobornom retorikom huškača i ratnih zločinaca, poput Šešelja i Miloševića“. No, Babićev čin kajanja vrijedan je spomena. Nadati se da će nekima od njegovih sunarodnjaka diljem Hrvatske, BiH, Vojvodine i Srbije, duh suosjećanja s poniženim i nastradalim Hrvatima i Bošnjacima pomoći da „ostave prošlost i okrenu se budućnosti“, kako im je Babić poželio i savjetovao“, rekao je mons. Puljić.
Nadbiskup je podsjetio i na poticajno ‘Pismo hrvatskih biskupa’ iz svibnja 1995., malo prije oslobodilačke akcije Oluja, koju su hrvatski biskupi uputili uz 50. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata. „U svojoj poslanici biskupi su naglasili dvije stvari: konstatirali su da su „oružani sukobi tijekom Drugog svjetskog rata ostavili veliki broj poginulih i ubijenih kod svih naroda“. više stotina tisuća. Drugo, nakon pada Berlinskog zida i dolaska demokracije, na prostorima bivše Jugoslavije nije se poštivala volja naroda, već se pribjeglo sili oružja, pa je opet krvoproliće buknulo diljem Hrvatske i BiH i pratilo nas je s teškim posljedicama“. Biskupi su uz obljetnicu završetka Drugog svjetskog i Domovinskog rata odlučili „ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima odati kršćansku počast svim žrtvama i spomenuti se svih koji su stradali, pa suzama i krvlju obilježili čitavo 20. stoljeće, bez razlike na nacionalnu, rasnu, konfesionalnu ili stranačku pripadnost“, rekao je mons. Puljić.
Zahvalio je Bogu što je u to vrijeme zagrebački nadbiskup bio kardinal Franjo Kuharić, čiji je proročki glas iz Petrinje odjekivao diljem Hrvatske: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovog! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegovog oca, brata, sina, sestre!“, podsjetio je mons. Puljić na riječi koje je kardinal Kuharić rekao na ruševinama crkve Sv. Lovre u Petrinji, 10. kolovoza 1991. i ponovio ih je pet dana kasnije u Mariji Bistrici, 15. kolovoza 1991. godine.
„To je Evanđelje bilo teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku i narodu. Ali, ono je zalog pobjede kršćanskih načela i postupaka. U tomu nas je poučavao i poticao naš nezaboravni učitelj, Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Nismo odgajani da otimamo tuđe niti da tlačimo druge. Naši prognanici koji su bili lišeni svih ljudskih prava i pretrpjeli najveće nasilje, nisu razmišljali o osveti i mržnji. Makar su se vraćali plačući nad svojim ruševinama, oni nisu dopustili da im srce zarazi mržnja, već su ostali raspoloženima pružiti ruku pomirenja, kako bi sa svim građanima pošteno i časno izgrađivali bolje sutra na tlu Lijepe naše domovine. Iako je u brojnim gradovima i naseljima našim ljudima bio „oduzet mir duši njihovoj“, utješno je osjetiti da se na ovoj „vjetrometini ratnog bespuća naši ljudi nisu izgubili“. Nosila ih je snažna vjera koja je kadra pobijediti valove očaja i tuge, okupaciju i razaranje, progone i uništenje imovine, kao i napasti Zloga i njegova zavođenja“, poručio je nadbiskup Puljić.
Pohvalio je uspješnu obnova razorenih mjesta i gradova diljem Hrvatske. Ljudi su se vratili iz progonstva, obnovili su svoje domove, ostali uz svoja ognjišta i uz svoja svetišta.
„Ispunjeni vjerom, nadom i ljubavlju i mi smo se okupili moliti Oca nebeskoga neka se sjeti svih koji su diljem Lijepe naše i Bosne i Hercegovine u obrani slobode nevino stradali. Poznajemo ih po imenu koje su dobili na svom krštenju. To ime je ispisano na njihovim grobovima, gdje im za grobove znamo. A Gospodin Bog ih je upisao i u dlanove svoje ruke. Stoga, usrdno i žarko molimo neka im Svemogući otvori rajska vrata, oslobodi ih od spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih. A nama koji ih se sjećamo neka ispuni srca svojom ljubavlju i milosrđem, nadom i utjehom“, poručio je nadbiskup Puljić.
Pakoštanski župnik Jerolim Lenkić zahvalio je na mons. Puljiću na dolasku i podršci hrvatskim braniteljima na susretu kojeg su pohodili i branitelji iz drugih dijelova Hrvatske.
Nakon mise, ispred župne crkve održan je koncert duhovne glazbe na kojem su nastupili: Klapa HRM-a Sv. Juraj, Zbor mladih i odraslih župe Pakoštane, muška pjevačka skupina Zavičaj, don Jerolim Lenkić i klapa ‘Elektrodalmacija’ iz Splita.
Događaj je organizirala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata – Pakoštane čiji je predsjednik Boris Bašić. U Domovinskom ratu, iz Pakoštana su poginula šestorica hrvatskih branitelja. U obrani domovine sudjelovalo je oko 400 branitelja rodom iz Pakoštana, među kojima je najpoznatiji pakoštanski sin, general Ante Gotovina koji je sa svojim suborcima sudjelovao i na toj duhovnoj obnovi u zajedništvu i zahvali za dar slobode kojoj je svojim zalaganjem i on uvelike doprinio.
Tekst: I. G. / Foto: Privatna arhiva Ž. Puljić
Izvor: Zadarska nadbiskupija
