Na blagdan proslave Svetog Trna, svečano misno slavlje u Zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu u subotu, 4. svibnja, predvodio je opat Jeronim Adam Marin, OSB, prior Benediktinskog samostana Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Čuvarice relikvije Svetog Trna sedam stoljeća su paške benediktinke u čijem se samostanu sv. Margarite u Pagu nalazi Sveti Trn koji ima potvrdu Svete Stolice da je autentična relikvija, trn koji je bio u trnovoj kruni na glavi raspetog Isusa Krista na njegov Veliki petak u Jeruzalemu. Tri papina vizitatora u različitim vremenskim razdobljima autentičnost Svetoga Trna potvrdili su i riječima „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“. Sveti Trn donio je 1443. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan.

Proslava Svetog Trna počela je u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu, odakle je opat Marin u pratnji svećenika, tri koludrice s njihovom opaticom s. Benediktom Halilović i članova Viteškog reda, relikviju Svetog Trna u procesiji od samostanske crkve donio u pašku zbornu crkvu gdje je predvodio misno slavlje. Za vrijeme mise, relikvija Svetog Trna nalazila se na sredini prednje strane oltara.

Značenje Svetog Trna o. Marin razmatrao je pojašnjavajući nakanu toga poklona fra Ivana njegovoj sestri Mariji. Ilustrirao je to mogućim riječima kojima je fra Ivan u obraćanju svojoj sestri pojasnio zašto joj je darovao Sveti Trn.

„Pođimo u dan kad je Sveti Trn došao u Pag prije više od 500 godina. Taj Sveti Trn došao je kao svadbeni dar. Vrlo neobično. Zamislite da na svadbi mladenka dobije na dar trn, možda od svoje svekrve!? Pojavili bi se brojni upitnici što bi to trebalo značiti.

Sveti Trn je zaista došao prije puno godina kao svadbeni dar, dar brata svojoj sestri. Jednog fratra jednoj koludrici. Kao dar za njeno monaško posvećenje. Dar za njene zavjete, dar za njene zaruke s Kristom, njenim zaručnikom, njenim kraljem. Sigurno se pitala: ‘Brate, što znači taj znak, što mi želiš s time darovati, meni i mojim sestrama?’“, rekao je opat Marin, istaknuvši: „Kada Crkva razmišlja o jednom znaku, kad ga pokušava protumačiti i ispuniti sadržajem, da ne bi bio prazan taj znak, jer kad je prazan, znak ostaje protuznak – Crkva obično tumači svaki znak pod tri vida: s obzirom na prošlost, sadašnjost i budućnost“.

Propovjednik je naveo koji sve znakovi postoje. „U crkvi se okupljamo oko stola Isusove riječi i stola Kristovog tijela i krvi. Taj znak Gospodinove prisutnosti među nama svakako je najjasniji, najsnažniji, najznakovitiji, najvažniji za naš osobni hod s Gospodinom, ali i za naš zajednički hod. Euharistija je u središtu života Crkve i svakoga od nas. To je najvažniji znak kojeg je Gospodin ostavio nama, svojoj Crkvi, znak svoje trajne nazočnosti među nama. Ali, to nije jedini znak. Postoji sedam svetih sakramenata i euharistija je jedan od njih.

Crkva shvaća znakovitost naše vjerničke stvarnosti puno šire. I Crkva je jedan znak, znak Božjeg kraljevstva na zemlji. Život jedne koludrice je znak Božje nazočnosti među nama. Siromah koji prosi, netko žedan i gladan, znak je Božje nazočnosti među nama. ‘Žedan sam bio, napojiste me, gladan, nahraniste me’.

Život svetaca na poseban način uprisutnjuje Kraljevstvo Božje među nama, Krista među nama, pa čak i njihovi ostaci. Pored središta koje je euharistija, okupljeni smo oko još jednog neobičnog znaka – a to je trn s krune našeg Gospodina. Na koji način taj znak nama može pomoći vidjeti, prepoznati Krista živoga, prisutnog u životu Crkve i u našem životu? Neobičan je taj znak kojeg nam je Gospodin darovao“, istaknuo je o. Marin.

 O važnosti sjećanja i pamćenja – „Istina uvijek ispliva i nađe svoj put“

Prošlost, sadašnjost i budućnost – ta tri puta vode nas do značenja i znaka Svetog Trna za sestru Mariju koja je primila taj Trn kao dar, ali i za nas danas.

U dan kad je donio Trn na monaško posvećenje koludrice, mogao je fra Ivan reći svojoj sestri nešto poput: „Draga sestro, dajem ti ovaj Trn, jer je on podsjetnik na ono što je Bog učinio za nas prije 1500 godina. Kad ga budeš gledala, sjećaj se uvijek njegove smrti, njegove muke, njegovog uskrsnuća i još više, sjeti se onoga što je dovelo do te muke, smrti i uskrsnuća – sjeti se ljubavi kojom je ljubio tebe, mene i u kojoj se darovao na žrtvenik, na oltar, kao otkupnina za naš grijeh, da nas oslobodi iz našeg ropstva. Na to treba podsjećati uvijek iznova.

Štoviše, taj znak nije samo podsjetnik. Nego, draga sestro Marija, i ti sama moraš postati takav znak. Ti sama moraš svaki dan sebe i svoje sestre podsjećati što je Bog učinio za nas i ne dozvoliti da ti to išta izbriše iz sjećanja. Što je čovjek bez sjećanja ili bez pamćenja’“, upitao je o. Jeronim. U tom kontekstu, podsjetio je kako je bilo bolno i tužno kad je bio pred svojom bakom, a ona ga nije mogla prepoznati. „Pitao sam se, tko je ta osoba koja stoji preda mnom, koja se ne sjeća svoga unuka? Sjećanje je ključno za naš život. Neka nam nitko i nikad ne uzme sjećanje na ono što je Bog učinio za nas u svojoj muci, smrti i svom uskrsnuću!

Nakon 500 godina duge tradicije, netko je pokušao izbrisati i Sveti Trn iz sjećanja, iz pamćenja i rekao: ‘Neće više biti procesija’. Ali, to je bilo kratkog daha. Istina uvijek ispliva. Istina se uvijek gradi, vrati. Nađe svoj put. Zato i mi podsjećajmo sebe, jedni druge na ono što je Isus učinio za nas, darujući se za nas. Od toga se itekako može živjeti“, ohrabrio je o. Jeronim. Opasnost je ne samo da netko uopće izbriše ili pokuša izbrisati taj događaj iz sjećanja, iz spomena, nego i da ga ublaži, razvodni i da nam govori o Kristu bez križa i bez muke, istaknuo je propovjednik.

„Kažu da pobjednici pišu povijest. Povijest koju mi slavimo doista je napisao jedan pobjednik, Isus Krist. Ali, on je drugačiji pobjednik. Sv. Augustin je rekao: ‘Baš zato je Krist pobjednik, jer je pobijeđen. Jer je dopustio da bude pobijeđen i poražen’. Ne dozvolimo da nam se izbriše iz sjećanja raspeti Krist. Krist nas ne želi voditi sebi u Nebo mimo križa, mimo patnje. Nego, kroz sve to, kroz patnju i bol, i mi možemo naučiti kroz život kako se postaje pobjednik gubeći. Ne mora uvijek biti moja zadnja. Mogu se povući. I mogu proslaviti pobjedu“, poručio je o. Jeronim.

Razmatrajući znak Svetog Trna u duhu sadašnjosti, propovjednik je rekao: „Još je nešto mogao reći fra Ivan svojoj sestri Mariji, koludrici: Draga sestro, ovaj znak, Trn, podsjetnik je na sada. Na Kristovu sadašnjost, na njegovu prisutnost sada. Taj trn nas podsjeća jer nas vraća na Kristovu muku, smrt, na njegove rane iz kojih su potekli voda i krv. To su plodovi Crkve, plodovi njegove muke koje mi i danas uživamo. Po ranama koje su otvorili vojnici, po ranama koje su otvorili koplje i trnje, mi sad blagujemo krv koja je potekla iz tih rana. Trn podsjeća na te plodove koji su sada među nama.

I ti, draga sestro Marijo, trebaš postati plod takve žrtve. Trebaš sama postati euharistija, kruh. Kruh koji se da lomiti. Trebaju u tebi, u tvom životu, u tvojoj spremnosti na žrtvu, u tvom daru sebe, drugi sada doživjeti Krista – po tvom životu, gledajući tebe, pričešćujući se tobom i onim što ti daješ na stol. Trebaju drugi moći doživjeti Krista nazočnog među nama. Sveci su bili majstori u tome“, poručio je o. Jeronim.

 „Zahtjevi koje pred nas stavlja pogled na Sveti Trn nisu jednostavni“

U tom kontekstu, o. Marin je podsjetio da se Crkva ove godine na poseban način spominje i časti sv. Franju Asiškog, prvog sveca koji je svom tijelu dobio Gospodinove stigme, prije 800 godina, na La Verni.

„Nakon puno borbe, muke, trpljenja, Gospodin je sv. Franji darovao znakove svoje muke, da ih nosi na svom tijelu. Sv. Franjo je prvi čovjek Crkve za kojega je rečeno da je ‘alter Christus’, da je drugi Krist. Tko je vidio Franju i njegove rane, vidio je Krista. Vidio je Krista prisutnog, živog. I to treba postati sestra Marija, to treba postati svatko od nas“, poručio je o. Jeronim.

Istaknuo je misao sv. Augustina: ‘Baš zato svećenik, jer je on žrtva’. „Nije prinio neku žrtvu, neku životinju. Prinio je sebe. To je i svećeništvo, opće svećeništvo na koje smo svi pozvani – prinijeti sebe, darovati sebe drugima. Da se drugi nama pričeste, našom žrtvom, našom mukom“, rekao je predvoditelj slavlja.

Treći vid u tumačenju znaka podsjeća na budućnost, na ono što je pred nama, na obećanja. „Možda je fra Ivan rekao sestri Mariji: Draga sestro, ovaj Trn podsjeća da kraljevstvo našeg Gospodina, kraljevstvo tvoga Zaručnika, nije od ovoga svijeta. Da jest, on bi imao zlatnu krunu. Ne bih ti donio trn. Ali, on nije imao zlatnu krunu, jer njegovo Kraljevstvo nije od moći ovog svijeta. Uz njega nisu bili vojnici, nitko, osim majke i jednog učenika. Njegovo kraljevstvo je na nebu – i tvoje je“, rekao je o. Jeronim.

Redovnice na svojim zavjetima obično primaju vijenac od cvijeća, a neke i vijenac od trnove krune. „Fra Ivan je svojoj sestri donio trn da je podsjeća da je i njena domovina na nebesima i da ne smije dozvoliti da joj išta zarobi srce ovdje na zemlji. Jer sve prolazi, nemamo trajnog boravka ovdje na zemlji.

Gledajući trn, i mi smo pozvani podsjetiti se da smo ovdje hodočasnici. Da idemo prema nebu, tamo je naša domovina. Neka nam zemlja ostane zemlja, a neka nebo bude nebo i neka se to dvoje ne miješa. Toliki žele i očekuju doživjeti nebo ovdje na zemlji i time opterećuju sebe i druge. A nitko im to ne može dati. Stvoreni smo za nebo i čeznemo za njim. Ali, moramo živjeti s tom otvorenom čežnjom našeg srca i mi biti s otvorenim srcem kako bismo mogli primiti taj posljednji dar kojeg nam Gospodin želi dati, biti s njim u Kraljevstvu nebeskom“, potaknuo je o. Jeronim.

„Sigurno je da zahtjevi koje pred nas stavlja spomen, pogled na Trn, nisu jednostavni. Trebamo jedni druge. Zato taj znak zaodjenemo i u znak procesije, kako bismo se podsjetili da smo narod Božji koji ide od jedne Crkve do druge, od zemaljske do nebeske – i da nismo sami. Da smo tu jedni za druge. Od Crkve do Crkve, od nedjelje do nedjelje, od krštenja do vjenčanja, sprovoda. Tu smo jedni s drugima. Uvijek zajedno oko oltara.

Posvjedočimo i sami se osvjedočimo u snagu koju nam daje Krist u svojim sakramentima, u euharistiji i po svim znakovima koje nam stavlja na naš put, pa i po znaku trna. Zagledajmo se dobro u njega i neka nas uvijek podsjeća na tri stvari: na ljubav kojom je darovao samog sebe za nas, na njegovu trajnu stvarnu prisutnost među nama, ovdje sada i na obećanje da ćemo s njim biti jednog dana u nebu. Budimo vjerni tom obećanju i toj budućnosti na koju nas Gospodin poziva“, potaknuo je o. Jeronim.

Na početku mise, pozdrav je uputio don Božo Barišić, paški župnik i dekan. „Bog nam je dao povlasticu častiti Sveti Trn kao relikviju krune koja je okrutno smrskana na Isusovoj glavi. Neka taj opipljivi znak njegove najbolnije muke oživi sve više u nama želju da prigrlimo Otajstvo našeg spasenja, kako bismo uistinu bili Božja djeca“, potaknuo je don Božo, rekavši kako nam „u znaku Svetoga Trna Bog jamči da ćemo u križu naći odgovor na sva naša zašto“. „Ako ne oklijevamo slijediti njega, on će postati tajna našeg mira i izvor naše snage. Neka nam svjetlo njegovog Duha pomogne otkriti Evanđelje trpljenja i njegovo spasonosno značenje“, potaknuo je don Božo.

U misi su sudjelovali i članovi Papinskog viteškog reda Svetog Groba Jeruzalemskog predvođeni Claudeom Grbešom, magistralnim delegatom za taj Red u Hrvatskoj. Među predstavnicima Reda bili su i namjesnici i članovi Reda iz Francuske i Slovenije.

Nakon mise, opat Marin predvodio je svečanu procesiju tijekom koje je nosio relikviju Svetog Trna središtem grada Paga koja je završila povratkom relikvije Svetog Trna u benediktinski samostan sv. Margarite gdje je Sveti Trn bio izložen vjernicima na čašćenje.

Rimska Kongregacija za obrede odredila je 1788. da se proslava Svetog Trna slavi svake godine 4. svibnja. Ta je odluka Kongregacije zapisana u Kodeksu isprava i povlastica i objavljena je u Obredniku Zadarske nadbiskupije, s odredbom za kalendar da se svake godine 4. svibnja u Pagu časti relikvija Svetog Trna.

Sveti Trn javno se častio u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945., kada su procesiju sa Svetim Trnom zabranile komunističke vlasti. Javno čašćenje Svetog Trna obnovljeno je 2019., kada je svečano misno slavlje u paškoj zbornoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Bilo je to godinu dana nakon što su paške koludrice proslavile svoj visoki jubilej, 700 godina postojanja paškog benediktinskog samostana i nakon 74 godine što Sveti Trn nije bio izlagan pred pukom na čašćenje.

Vlasti u komunizmu nisu dopustile javno čašćenje i procesiju sa Svetim Trnom koja se kroz Pag do 1945. održavala pet i pol stoljeća. Nakon što je obnovljeno javno čašćenje Svetog Trna, 2019. procesija sa Svetim Trnom nije bila održana zbog kiše, a sljedeće dvije godine zbog korone. Nakon skoro osam desetljeća, prvu procesiju sa Svetim Trnom 4. svibnja 2022., kao i cijelu blagdansku svečanost, predvodio je apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua.

Tekst i foto: Ines Grbić

Izvor: Zadarska nadbiskupija