Skromno, ali dostojanstveno, riječki hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić“ obilježio je u nedjelju 28. siječnja 11 godina djelotvorne skrbi i ljubavi prema onima koji su na prijelazu iz ovozemaljskog u vječni život. Misu zahvalnicu za djelatnike, ali i duše pokojnika kao i utjehu za ožalošćene obitelji u kapeli Bogoslovnog sjemeništa predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić u suslavlju s umirovljenim svećenikom Dragutinom Prlogom. Na misi su, uz djelatnike hospicija i ravnateljicu Leopoldu Ivković, sudjelovali i članovi njihovih obitelji te ravnateljica nadbiskupijskog Caritasa, osnivača hospicija, Marijana Medanić.
Nadahnjujući se zbornom molitvom da štujemo Boga svom dušom i u njegovom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude, nadbiskup je kazao da ljubav prema Bogu, odnosno ljubav koja se nadahnjuje Bogom, nužno ide ususret svakom čovjeku u svakoj životnoj situaciji. U tom smislu, hospicij, nadahnjujući se Božjom ljubavi, vodi računa o svakom čovjeku i njegovoj situaciji smrtne bolesti. Kršćani bi nadahnuće za takvu ljubav trebali crpiti iz onoga što Bog progovara u svojoj vlastitoj osobi, u Isusu Kristu. „Bog nam u Isusu Kristu objavljuje svoju ljubav i u njegovom primjeru pokazuje kako ‘biti za svakog čovjeka’. Ono što je zanosilo ljude Isusovog vremena i zanosi i danas, jest Isusova dosljednost. On je živio ono što je govorio i dosljedno pokazivao kako i koliko Bog ljubi svakog čovjeka.“ U skladu s onime što je govorio, Isus se i ponašao i zato je zanosio i zato zanosi i danas i zato je različit od učitelja svog vremena koje i kritizira jer ne žive ono što govore, poručio je propovjednik.
Isusov susret s opsjednutim samo je jedan od primjera na koji način Krist prilazi isključenima, onima koje mi često ostavljamo po strani, bilo da se radi o fizičkim, psihičkim ili mentalnim razlozima zbog kojih neke osobe isključujemo, nastavio je Uzinić osvrćući se na pročitani evanđeoski ulomak. „Isus nikoga ne isključuje i ono što govori, to i živi. Želimo li da Isusov nauk nastavi zanositi, moramo i mi imati taj sklad s Bogom i planom kojeg Bog ima s čovjekom. Moramo biti dosljedni. To što drugima govorimo, moramo i sami živjeti.“ Nadbiskup je u tom kontekstu parafrazirao sv. Pavla VI. rekavši da današnjem svijetu nisu potrebni učitelji, nego svjedoci. Ako su mu potrebni učitelji, tada su mu potrebni kao svjedoci. „Pozvani smo ono što naviještamo i sami živjeti. Potrebno je da se najprije mi zanesemo Isusovim naukom, da nas zahvati njegova logika ljubavi prema svima, onaj odnos s Bogom koji nas ispunja da bismo mogli ići ususret svakom čovjeku i pokazati mu ljubav koju Bog ima prema nama i prema svakom.“
Hospicij već 11 godina pokazuje kako se konkretizira odnos onoga što kao Crkva govorimo i onoga što živimo. Ovo je dobar primjer i trebalo bi ih biti na svim razinama. Nadbiskup je u tom smislu podsjetio i na druge nadbiskupijske karitativne ustanove i projekte koji pokazuju opredjeljenje da iz ljubavi prema Bogu ljubimo brata čovjeka. Ovdje se dogodio taj sklad, rekao je nadbiskup, ali i dodao da često kršćani glasno podižu glas za zaštitu života od začeća do prirodne smrti, a kada treba nešto konkretno učiniti, tada često ne činimo ništa. Naš hospicij pokazuje da se za jednu kategoriju osoba nešto napravilo. Ne možemo svima pomoći, ali važno je da se trudimo i poboljšavamo, poručio je Uzinić.
U kontekstu aktualnog trenutka upozorio je da se u Europi, zbog radikalizma, kao i zbog ratova koji su u tijeku, razvija mržnja i odbojnost prema određenim kategorijama osobā samo zbog toga jer pripadaju drugoj naciji, vjeroispovijesti ili imaju drugu boju kože. „Mi, kršćani, ne smijemo prihvatiti tu logiku, jer to nije ona logika koja se nadahnjuje Isusom Kristom i njegovoj ljubavi prema nama, nego moramo biti glas protiv takvog ponašanja. Ne smijemo šutke prelaziti preko činjenice da su strani radnici u Hrvatskoj ismijavani, da se stvara određena napetost koja izaziva ponekad i nasilje nad njima. Moramo se zalagati za njihova prava i dostojanstvo. Mi moramo biti taj glas koji će se čuti. Moramo biti oni koji će to činiti na način na koji to čini naš hospicij i neke druge naše ustanove, uključiti se u život političke zajednice i dati joj doprinos, ne na način povećanja tenzija i sukoba, ‘dolijevajući vatru’ na neke podjele koje već postoje, nego pokušavajući biti za čovjeka, jer kad smo za čovjeka, za njegovo dobro, kad mu iskažemo ljubav, mi smo za Boga, mi Bogu iskazujemo ljubav. To znači ne biti oni koji samo govore, nego biti i oni koji žive. Biti dosljedni. Licemjerje nije problem samo Isusovog vremena, nego religije svih vremena. I mi svoju vjeru u Isusa možemo pretvoriti u takvu religiju ako gledamo samo sebe, svoj interes, a nismo prignuti, po uzoru na Isusa, nad bratom čovjekom u potrebi.“
Na kraju, nadbiskup je zahvalio svima koji pomažu hospiciju da može biti odraz onoga što kao kršćani jesmo. Neka to bude poticaj da to možemo biti i na svim drugim razinama, da Isus bude ne samo onaj o kojemu govorimo, nego onaj kojega svojim ponašanjem i djelovanjem svjedočimo, zaključio je nadbiskup.
Po završetku misnoga slavlja druženje se nastavilo u dvorani hospicija tijekom kojega je prigodnu riječ uputila ravnateljica ove karitativno-zdravstvene ustanove, Leopolda Ivković. Zahvalivši svima bez kojih hospicij ne bi mogao ispunjavati svoju zadaću, kazala je kako je kroz 11 godina djelovanja oko 3.000 bolesnika boravilo u ovoj ustanovi, što znači da je pružena pomoć tolikom broju obitelji u brizi za njihovog bolesnog člana. Izrazila je nadu da će se ove godine oformiti Centar za žalovanje i Centar za volontiranje, kao i ostvariti inicijativa nadbiskupa Uzinića o Kapeli vječnog klanjanja. Ravnateljica je ovom prigodom uručila Zahvalnicu djelatnici Jožici Gašpert za deset godina požrtvovnog rada u riječkom hospiciju.
Izvor: Riječka nadbiskupija
