Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u subotu 5. prosinca u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zahvalnicu povodom 11. obljetnice ponovne uspostave Sisačke biskupije. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak, katedralni župnik preč. Marko Karača i više svećenika.
Na početku mise pozdravljajući sve okupljene biskup je istaknuo kako je ovo prilika za zahvaliti Bogu na ovih jedanaest godina, ali i moliti za godine pred nama.
U homiliji biskup je podsjetio na povijest biskupije spomenuvši se prvih kršćanskih vremena, u kojima je i Sisak sudjelovao kao sjedište biskupije na čelu sa svojim biskupima, ali još više ovih zadnjih 11 godina otkako je ponovno oživjela. „Ovih je 11 godina bilo veoma zanimljivo, puno se toga dogodilo i na tome smo Bogu zahvalni. Zahvalni smo prije svega za naše vjernike, muževe i žene, djecu i mlade, starce i starice, za sve koji žive u našim župama i svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista, nadalje za naše svećenike, župnike i župne vikare, za redovnike i redovnice, za naše bogoslove i sjemeništarce, za redovničke kandidate i kandidatice. Veliko je to bogatstvo naše Crkve, naši ljudi, naši vjernici, u svim staležima i zvanjima. Zahvalni smo Bogu također za naše crkve i kapele, za naše pastoralne centre i župne kuće, za samostane i sve objekte u kojima se živi i u kojima se okuplja živa Crkva. I ove smo godine posvetili nekoliko crkava, koje su se obnovile i koje je trebalo ponovno blagosloviti i posvetiti. Slavili smo i ove protekle godine: slavnu pogibiju branitelja u Gvozdanskom, našu pobjedu u Oluji, slavlje našeg zaštitnika svetog Kvirina, pogibiju i uništenje Zrina, blagdan naše Katedrale – svetkovinu Uzvišenja Sv. Križa… Zahvalni smo Bogu i za nove inicijative i održane već postojeće koje su obogatile živote naše Crkve i društva: 72 dana bez kompromisa, 40 dana za život, Hod za život – prvi puta održan u Sisku, za tolike duhovne obnove, klanjanja pred Presvetim, slavlja svetih Misa, tolike propovijedi, tolike podjele svetih sakramenata – ispovijedi, bolesničkog pomazanja, svetih Pričesti, svete Krizme, vjenčanja kod sklapanja ženidbe, tolikih susreta svećenika s vjernicima – prigodom posjeta i blagoslova obitelji, ispraćaja preminulih na sprovodima, tolike kateheze po župama u svrhu priprave za prvu sv. Pričest i za Krizmu, tolike susrete s vjeroučiteljima koji predaju vjeronauk u školama…“
U nastavku poručio je i kako treba Bogu reći hvala i za nevolje, ne samo za uspjehe i za dobro koje primismo. „Kad je žena Jobova rekla Jobu da prokune Boga koji mu je dao tolike bolesti i na njega strovalio tolike nevolje, on je odgovorio: Bog dao, Bog uzeo. Blagoslovljeno ime Gospodnje! Tako trebamo i mi reći: hvala mu i za bolesti, i za smrt, hvala i za ovu pandemiju koja je snašla ne samo nas nego i čitav svijet… Velika je to nevolja, i patnja za mnoge. Zapravo svima se život promijenio i još se nastavlja tako, u izvanrednim okolnostima. Evo i mi ne možemo slaviti ovu svetu Misu u normalnim uvjetima, nego samo sa smanjenim brojem vjernika jer su zabranjeni veliki skupovi… Taj se virus nevjerojatno širi i uzrokuje velike probleme, osobito starijima i onima koji već boluju od više drugih bolesti… Pa ipak. Ova je bolest i borba čitavog društva protiv nje izazvala i nevjerojatne izraze ljubavi i velike brige za osobito ranjive skupine u društvu, veliku solidarnost i brigu za bolesnike. I mi smo u Biskupiji to iskusili, koliko mi je poznato šest svećenika preboljelo je tu virozu, a još su dvojica bolesna i liječe se. Molimo se dobrom Bogu da se smiluje čovječanstvu i da ta pandemija prođe što prije. Božić nam ide u susret a ne znamo kako ćemo ga moći proslaviti jer je još toliko pitanja na koje ne znamo odgovora. No, Gospodin nas kuša, kuša našu vjeru, kuša našu ljubav… Jesmo li spremni odgovoriti mu potpunim predanjem u njegove ruke i jesmo li spremni kad vidimo bolesne i one koje trpe pokraj nas priskočiti im u pomoć i biti im bližnji u svakom pogledu, želeći im pomoći i olakšati patnje“, zapitao se biskup dodavši u nastavku kako je to naša zadaća i kako o tome govori II. nedjelja došašća, koju već večeras započinjemo.
Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi koja govori Ivanu Krstitelju, kojega Izaija prorok naviješta kao „glas koji viče u pustinji“ biskup je rekao kako je Ivan došao navijestiti Spasitelja, pokazati Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta. „On je pozivao na obraćenje, pozivao je ljude da se promijene, da shvate da žive za Boga a ne za sebe, da se odvrate od svoje oholosti – to su ta brda koja se treba sniziti, ali i od svoje klonulosti i stava da se ništa ne može učiniti – to su te doline koje se trebaju ispuniti i podići. Mi smo u neprestanoj napasti da ili o sebi mislimo samo u superlativima ili da se ponižavamo i tjeskobni zapadamo u beznađe i ne činimo ništa. Ni jedno ni drugo nije dobro jer nije istina: niti smo mi svemogući, niti smo bespomoćni. Možemo koliko i što možemo, ali trebamo to činiti da bismo bili svjedoci ne svojih sposobnosti nego Kraljevstva nebeskoga koje je došlo na ovaj svijet dolaskom Sina Božjega, našeg Spasitelja Isusa Krista“, zaključio je biskup.
Misi je prethodila molitva Večernje koju su predvodili kanonici Stolnog kaptola Sv. Križa.
Tekst i fotografije: Stjepan Vego / Sisačka biskupija
