U nastavku niza kateheza o molitvi papa Franjo je danas na općoj audijenciji govorio o patrijarhu Abrahamu.

Naučimo od Abrahama moliti u vjeri; naučimo slušati Gospodina, hoditi s Njim i razgovarati, pa čak i raspravljati – potaknuo je papa Franjo na općoj audijenciji koja je ponovno, u skladu s posebnim mjerama zbog pandemije koronavirusa, održana u biblioteci Apostolske palače.

Nastavljajući niz kateheza o molitvi, Papa je danas govorio o Abrahamu i njegovom razgovoru s Gospodinom, o kojemu govori Knjiga postanka (Post 15, 13-6). Bog govori Abrahamu i poziva ga da krene putom koji se – kako je rekao Papa – čini nerazumnim; potiče ga da napusti svoju domovinu, korijene svoje obitelji, i da krene prema novoj, drugačijoj budućnosti. Sve to na temelju jednog obećanja u koje se samo treba pouzdati. I Abraham se pouzdao iako nije lako pouzdati se u jedno obećanje, treba za to hrabrosti – primijetio je papa Franjo.

Abraham sluša Božji glas, pouzdaje se u Njegovu riječ i napušta svoju zemlju. To je važno, pouzdaje se u riječ Božju – istaknuo je Papa te dodao – Njegovim odlaskom započinje novi način shvaćanja odnosa s Bogom. Upravo je zbog toga patrijarh Abraham prisutan u velikim židovskim, kršćanskim i islamskim duhovnim tradicijama kao savršeni Božji čovjek, sposoban pokoriti se Njemu, čak i onda kada je njegova volja zahtjevna, a možda čak i neshvatljiva.

Abraham je, dakle, čovjek Riječi. Kada Bog govori, čovjek postaje primatelj te Riječi, a njegov život mjesto na kojemu se ona želi utjeloviti. To je velika novost na vjerskom putu čovjeka – napomenuo je Papa te objasnio – život vjernika tako se počinje shvaćati kao poziv; kao mjesto na kojemu se ostvaruje obećanje, i on se u svijetu ne kreće toliko pod teretom neke zagonetke, nego snagom onog obećanja koje će se jednoga dana ostvariti. Abraham je povjerovao Božjem obećanju. Povjerovao je i krenuo ne znajući kamo ide – tako kaže poslanica Hebrejima. Pouzdao se – istaknuo je Papa.

Knjiga Postanka nam otkriva da je Abraham molitvu živio u stalnoj vjernosti onoj Riječi koja se povremeno pojavljivala na njegovu putu. Možemo reći da je u Abrahamovu životu vjera postala povijest. Štoviše – dodao je Papa – Abraham nas svojim životom, svojim primjerom, poučava tom putu na kojemu vjera postaje povijest. Boga se više ne vidi kao nekog dalekog Boga koji može unijeti strah. Abrahamov Bog postaje moj Bog, Bog koji me ne napušta. Pitam se, i vas pitam: imamo li mi to iskustvo Boga, „svoga Boga“, Boga koji me prati, Boga moje osobne povijesti, Boga koji vodi moje korake, koji me ne napušta, Boga mojih dana? Razmislimo malo o tomu – potaknuo je Papa.

To je Abrahamovo iskustvo posvjedočio i francuski filozof Blaise Pascal u svojemu „Memorijalu“: „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne Bog filozofa i učenjaka. (…) Bog Isusa Krista“ – podsjetio je te objasnio da te riječi ne izražavaju intelektualno razmišljanje koje bi mudar čovjek poput Pascala mogao potaknuti o Bogu, nego očituju živi, iskušani osjećaj njegove prisutnosti. Pascal zapisuje čak i točan trenutak u kojemu je osjetio tu stvarnost; bila je večer 23. studenog 1654. godine. To nije apstraktni Bog ili kozmički Bog, ne. On je Bog osobe, poziva (…) Bog koji je sigurnost, osjećaj, radost.

„Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne filozofa i učenjaka. Izvjesnost. Izvjesnost. Osjećaj. Radost. Mir. Bog Isusa Krista... (Blaise Pascal)“

Abrahamova je molitva izražena ponajprije djelima: čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu (Katekizam Katoličke Crkve, 2570). Abraham ne gradi hram, nego na taj način ostavlja kamenje koje podsjeća na prolazak Boga u njegovu životu. Bog koji iznenađuje, kao kada mu pošalje tri posjetitelja koje on i Sara brižno dočekaju, a koji im najavljuju rođenje sina Izaka (Post 18, 1-15). Abraham je imao 100 godina, a njegova žena 90. I povjerovali su, pouzdali su se u Boga.

Abraham tako postaje blizak s Bogom, sposoban i raspravljati s Njim, ali uvijek vjeran. Razgovara s Bogom i raspravlja. Sve do krajnje kušnje, kada Bog od njega traži da žrtvuje sina Izaka, sina starosti, jedinoga, nasljednika. Tada Abraham vjeru živi kao dramu, poput hodanja naslijepo u noći, pod nebom koje je taj put bez zvijezda. Često se to događa i nama – primijetio je Papa – da hodimo u mraku, ali s vjerom. Sam će Bog zaustaviti Abrahamovu ruku spremnu udariti, jer je vidio njegovu doista potpunu poslušnost. (usp. Post 22, 1-19)

Papa Franjo je na kraju potaknuo vjernike da od Abrahama nauče moliti; slušati Gospodina, hoditi s Njim, razgovarati, pa i raspravljati. Nemojmo se bojati raspravljati s Bogom; reći ću nešto što bi moglo izgledati kao hereza – napomenuo je Papa – Mnogo sam puta čuo ljude koji mi kažu: 'Znate, to mi se dogodilo pa sam se naljutio na Boga' – 'Imao si hrabrosti naljutiti se na Boga? – 'Da, naljutio sam se!' Ali, to je jedan oblik molitve – istaknuo je Papa – jer samo je dijete sposobno naljutiti se na tatu i poslije se ponovno s njim susresti.

Naučimo od Abrahama moliti u vjeri, razgovarati, raspravljati, ali uvijek spremni prihvatiti riječ Božju i staviti ju u praksu. Naučimo razgovarati s Bogom kao što sin razgovara s tatom; naučimo slušati ga, odgovoriti mu, razgovarati. Ali, transparentno, kao što čini sin s tatom – rekao je na kraju papa Franjo.

Datum 3.6.2020.