Sluga Božji Lovro Milanović, hrvatski franjevac iz provincije Bosne Srebrene, svećenik i mučenik, rođen je 22. svibnja 1777. kao sin Ante i Katarine rođene Strukić. Na krštenju je dobio ime Stjepan. Njegov otac Anto Milanović doselio se iz Gabele u Hercegovini. Ubrzo nakon rođenja maloga Stjepana obitelj se preselila u Kraljevu Sutjesku (srednja Bosna), gdje se Anto zaposlio u franjevačkom samostanu, u kojem je gvardijan bio njegov brat fra Franjo Milanović. Kad je Stjepanu bilo šest godina, od kuge su mu umrli roditelji, brat i dvije sestre. Otad je brigu o njemu preuzeo stric fra Franjo i usmjerio ga prema franjevačkom pozivu. U petnaestoj godini, 27. svibnja 1792, ušao je u franjevački red i uzeo ime Lovro. Svečane zavjete je položio nakon godinu dana novicijata u Kraljevoj Sutjesci. Nije poznato gdje se školovao i kada je zaređen za svećenika. Postavljen je 14. lipnja 1803. za samostanskog vikara i kapelana u Kraljevoj Sutjesci. Potom je imenovan za župnika u Velikoj (današnja župa Plehan), u blizini Dervente (Bosanska Posavina), koja je tada pokrivala sve župe današnjeg derventskog dekanata. Premješten je 1806. za župnika u Tramošnicu kod Gradačca (sjeveroistočna Bosna). Fra Lovro se uputio 3. veljače 1807. u Dubrave, kako bi tamošnjem župniku, svojem stricu Franji Milanoviću, pomogao u ispovijedanju. Usput je išao podijeliti svete sakramente jednom bolesniku. Na putu ga je u selu Turiću (zaselak Staro Selo) ubio Mujo Arnaut, nadglednik imanja Osmanbega Gradaščevića. Ubojica je šuteći projahao pored fra Lovre i đaka, koji je s njim putovao, da bi se zatim zaustavio, skinuo pušku s ramena i pucao u fra Lovru, koji se pogođen srušio s konja i izdahnuo na rukama đaka.
U Matici umrlih župe Tramošnica stoji napisano kako je ranjeni fra Lovro uspio nekako sići s konja, potom kleknuo i udarajući se u prsa kazao: „Gospodine Isuse Kriste, koji si za mene svoju krv prolio na križu, sada ja bijednik za tebe umirem od neprijatelja svetog križa. Oprosti meni prevelikom grešniku i smiluj se!“ Još uvijek vrlo živa narodna predaja govori kako je Mujo Arnaut ubio fra Lovru zato što nije sišao s konja i na taj mu način prema turskom propisu iskazao poštovanje. A fra Lovro to nije učinio, nastavlja predaja dalje, jer je u rukama nekom bolesniku nosio sakrament svete pričesti. Glas o Lovrinoj svetosti (fama sanctitatis) ne jenjava već više od 200 godina. Na mjestu zločina fra Lovri je na obljetnicu, 200 godina od njegove pogibije, podignut spomenik. Na njegov grob u Turiću (desetak kilometara od Gradačca), od njegove smrti do naših dana, s vjerom i pouzdanjem dolaze brojni vjernici ne samo iz Bosanske Posavine nego i izdaleka (iz Slavonije i Srijema). Dolaze i katolici i pravoslavni i muslimani. Ljudi su od davnine uzimali s fra Lovrina groba grudice zemlje, nosili ih svojoj kući i njome trljali bolesni dio svoga tijela, uvjereni da će im mučenik fra Lovro pomoći u njihovim bolestima i raznim drugim nevoljama. Mnogi od njih svjedoče kako su njihove molitve uslišane. U Sarajevu je 2015. svečano otvoren postupak beatifikacije i proglašenja mučeništva sluge Božjeg Lovre Milanovića „in odium fidei“ (iz mržnje prema vjeri).
