Sluga Božji Ante Gabrić, hrvatski svećenik, isusovac i misionar u Indiji, rođen je 28. veljače 1915. u Metkoviću kao osmo od devetero djece Petra i Katarine, rođene Antičević. Zanimljivo je da je i Petrov brat, Antin stric. također imao devetero djece pa je u jednom trenutku pod krovom obitelji Gabrić boravilo čak osamnaestero djece. U Metkoviću je Ante završio osnovnu školu i dva razreda građanske škole, a zatim je 1926. krenuo u isusovačko sjemenište u Travniku. Maturirao je 1933, kada je primljen i u isusovački novicijat. Školovanje je nastavio u Zagrebu i 1935. položio redovničke zavjete. Filozofiju je od 1936. do 1938. studirao u Italiji (Gorica i Gallarate, provincija Varese, Lombardija). U srpnju 1938. stigao je u rodni Metković i obavijestio roditelje da odlazi za misionara u Indiju. Otplovio je 20. listopada iz Genove u Indiju. U Calcuttu, glavni grad države West Bengal, stigao je 5. studenoga 1938. Godinu dana učio je engleski i bengalski jezik u Hazaribaghu i Boshontiju. Studirao je od 1940. teologiju na obroncima Himalaja, u Kurseongu (okrug Darjeeeling, West Bengal), a za svećenika je zaređen 21. studenoga 1943. u Calcutti. Djelovao je u bengalskim selima uz rijeku Ganges (Morapai, 1945, 1962-71, Ranchi, 1946, Boshonti, 1947-62, 1972-74, Maria Polli, 1975-88), na rubu bengalske prašume. Posvetio se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Znatno je pridonio vjerskom i društvenom razvoju siromašnih sela u Zapadnom Bengalu. Organizirao je prehranu djece, otvaranje bolnica, podizanje putova, mostova i nasipa uz rijeku Ganges te otvaranje škola i sirotišta u nerazvijenim dijelovima Indije. Utemeljio je takozvane „rižine banke“ (na taj način oslobađao je siromahe od lihvara) i pogone za proizvodnju cipela „Bata“. Krčio je džunglu, osnivao župe i male seoske škole, podizao crkve i kapele, otvarao pučke, srednje i više tehničke i obrtne škole, radijske postaje, sirotišta, domove za beskućnike i bolnice. Posebno se brinuo za udovice hindusa, koje nakon smrti supruga nisu mogle zakonski naslijediti imovinu koju su stekle za vrijeme braka te su zbog pritisaka rodbine i šire zajednice bile odbačene i progonjene. Za te udovice, prognane iz društva, osnivao je domove, a za djecu smještaj u sirotišta. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa, kanala, vrtova, bunara i putova, organizirao prehranu školske djece. Skupljao je pomoć po čitavom svijetu za svoje gradnje i pothvate te za prehranu stanovništva. Pokrenuo je 1939. časopis „Tamo gdje palme cvatu“. Darovitu djecu slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju "Maria Polli", s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim sadržajima. Najčešće u blatu do koljena, na beskrajnim rižištima ili u malenom čamcu na ćudljivom Gangesu, za života je pokrstio na tisuće ljudi. Surađivao je u gotovo svim vjerskim časopisima u domovini, u mnogim listovima iseljenih Hrvata u svijetu i inozemnim misijskim publikacijama. Osnovna škola u Kumrakhaliju danas nosi ime "Otac Ante Gabrić". Bio je bliski suradnik i savjetnik Majke Terezije u Calcutti (Kolkati). Običavao je govoriti da ima dvije domovine, Hrvatsku i Indiju, te da ga treća, ona vječna domovina, čeka na nebu. Djeci, udovicama, gubavcima, čistačima, prosjacima, poljodjelcima, radnicima, ribarima i mnogim drugima bio je zaštitnik, junak i uzor. Čak su ga kao svetoga čovjeka poštovali i hinduistički duhovni učitelji, gurui. Mnogi ga Indijci još pamte na njegovu legendarnom biciklu kojim se vozio posvuda, za svih godišnjih doba i po svim vremenskim uvjetima.
Domovinu Hrvatsku je prvi put posjetio 1969, nakon trideset i jedne godine misionarskog rada u Indiji. Ostalo je zapamćeno kako ga je 1976, na proslavi 1300. godine kršćanstva na našim prostorima, u Solinu narod nosio na rukama. U predvečerje završnog slavlja otac Ante Gabrić predvodio je bogoslužje bdjenja, veliki molitveni sat hrvatske povijesti nad grobovima hrvatskih kraljeva. Pamte ga i brojni Zagrepčani, kako je 1978. na Ksaveru zajedno s Majkom Terezijom predvodio nezaboravnu pobožnost Križnog puta. Iscrpljen od napornog misionarskog rada, preminuo je 20. listopada 1988. u ambulantnim kolima sestara Majke Terezije, na prilazu Calcutti, dok je svitalo. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji Maria Polli. Na sprovodu je bilo oko 20 tisuća ljudi, katolika, muslimana i hindusa. Pokopan je s grudom neretvanske zemlje iz Metkovića i s bočicom Jadranskog mora. Njegove spise iz misija objavio je Juraj Gusić: „Životni put jednog misionara (I–IV, 1972–89)“. Ispred župne crkve svetog Ilije u Metkoviću otkriven je 21. listopada 1990, na drugu obljetnicu smrti, spomenik ocu Anti Gabriću, djelo akademske kiparice Nine Sedlar. Ocu Gabriću posvećen je i dokumentarni film „Tamo gdje palme cvatu“ (2014) Ljiljane Bunjevac Filipović. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je u 28. veljače 2015. u Zagrebu biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega oca Ante Gabrića, na dan 100. obljetnice njegovog rođenja. U prigodnom je govoru kardinal podsjetio na riječi svete Majke Terezije, koje je 1978. izrekla u Metkoviću, rodnom gradu oca Gabrića: „Ljudi u Bengaliji su u ocu Gabriću dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Doznali su da su naša braća i sestre...“ U Indiji ima više od 100 svjedočanstava za kauzu njegove beatifikacije, a među njima su i mnoga o čudesnim ozdravljenjima. Svjedočanstava ima i iz Hrvatske, Australije te drugih zemalja. Završavamo molitvom Anti Gabriću: „Dragi oče Ante Gabriću, molim te u svojoj nevolji da po tvojem zagovoru ozdravim. Draga Majko Božja, molim te pomozi svojim zagovorom kod Isusa da molba oca Ante bude uslišana. Isuse, Bože moj, primi milostivo molbu oca Ante i zagovor Majke svoje Marije i udijeli mi ozdravljenje na veću slavu Tvoju, te na taj način dopusti da otac Ante bude uzdignut na čast blaženika. Amen.“
