Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. (Heb 2,12)
Prisjećajući se dramatičnih događaja Gospodinove muke i smrti, promišljajući o misteriju muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista naše emocije i ljubav prema Kristu su veći nego ikada. I dok razmišljamo o posljednjim trenutcima ovozemaljskog života našega Spasitelja ništa nam ne preostaje nego pasti ničice pred križ Gospodina našega i šutjeti, srcem razgovarati s Njim koji pati i trpi za nas. Trpio je On za svakog čovjeka bez razlike iako je nama svojstveno svojatati Isusa samo za nas. Trpi i danas. Dani svetog trodnevlja, a posebno današnji dan je najčešće dan odluke za Krista i u tom trenutku nam nitko i ništa ne može stati na tom putu. Svjesni smo mi da je put na kojem slijedimo Krista trnovit i težak, pun je zapreka i raskrižja.
Mi smo kršćani, katolici i često se dičimo s tim, zato otvorimo svoje srce večeras i zapitajmo se jesmo li zaista, slijedimo li Krista i njegov put, živimo li prema Isusovim zapovijedima?
Patnja i bol je situacija u našim životima na koji nemamo odgovora osim u pouzdanju u Gospodina. Naš Hrvatski narod od davnina susreće se s patnjom i boli. Sjetimo se samo Križnog puta kada su žene, djeca, vojnici primorani primiti svoj križ na ramena i s Njim krenuli na njima nepoznat put. „Oslobodilačka“ vojska ih je na tom putu sprovodila baš kao što su i rimski vojnici pratili Isusa na njegovom križnom putu. I jedni i drugi vojnici nisu dozvoljavali razjarenoj svjetini da im pomogne ili da im pruži čašu vode kako bi im malo olakšali to putovanje u nepoznato, putovanje u kojem su cijelim putem gledali smrti u lice, hodali su baš poput Isusa zapinjući, padajući ali s molitvom na usnama. U tim najtežim trenutcima nisu prestali zazivati Isusa i Njegovu i našu majku Mariju. Svi su oni ubijeni i razapeti s Kristom, a za mnoge od njih groba ni dan danas ne znamo.
Nije im bilo dosta pa su krenuli progoniti biskupe, svećenike, redovnike i redovnice i istaknute vjernike laike. I oni su prolazili s Isusom križni put na suđenjima i kasnije u zatvorskim ćelijama. Sjetimo se samo bl. Alojzija kardinala Stepinca, hercegovačkih franjevaca, službenice Božje Marice Stanković i mnogih drugih nama znanih i neznanih. Svi su oni ubijeni i razapeti s Kristom. Kako su se osjećali u tim trenucima ostali su nam zapisi onih koji su preživjeli te logore smrti, ali su na kraju umrli od posljedica mučenja.
Službenica Božja Marica Stanković je u pritvorskoj ćeliji u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici 1948. godine napisala križni put robijaša kojim nam svjedoči kako su se osjećali. Iz ovog Križnog puta možemo vidjeti kako ni u tim najtežim trenucima nisu gubili vjeru u Isusa Krista. U ovoj prigodi donosim i kratki izvod iz tog Križnog puta:
Što da Ti kaže, Isuse, jedno bijedno robijaško srce, kad te gleda pribijena na križ? Što da ti kažemo mi, koji smo i sami pribijeni na križ sramote i ropstva?
Mnogo i malo, Isuse! Svoje rane skrivamo u Tvoje rane, svoje jauke u Tvoje jauke, svoje jecaje u Tvoje jecaje, svoje drhtaje u Tvoje drhtaje, svoje suze u Tvoje suze.
Primaš li, Isuse, to jedinstvo Sviđa li Ti se?
Primi, ta robijaši Te za to mole!
Nakon svih tih stradanja, patnje i boli zadesi naš narod opet nevolja. Našom Domovinom prolomi se jauk majki, supruga, braće i sestara, djece. Mladići, djeca odlaze braniti našu domovinu. „Rimski vojnici“ okupiraju našu zemlju, i opet djeca, starci, žene, bolesni i nemoći odlaze na put. Put pun boli i jada, protjerani odlaze na put u nepoznato. Hoće li preživjeti, sudbina im je nepoznata. Odlaze stari, nemoćni, goli i bosi u pratnji vojnika a oko njih opet razjarena svjetina kliče i viče baš kao i dok je Isus nosio svoj križ, nema koga da im pomogne. Svi su oni ubijeni i razapeti s Kristom, a za mnoge od njih groba ni dan dans ne znamo. Svoju Kalvariju, svoju patnju i bol naš narod podnosio je s krunicom u ruci i molitvom na usnama.
Stoga bi možda bilo dobro danas zašutjeti, ostati u šutnji da nas prožme, kako su stari govorili, sveti strah, sveto drhtanje. Utjeha dolazi s Isusova križa nasljedujući ga. Utjeha u patnji nije vezanje za nju, nego aktivan život, briga za proširenje života. Patnja po sebi nije dobra, ona ponižava čovjeka. Ona po sebi ne oplemenjuje i ne čini čovjeka boljim. Samo patnja sa smislom i ciljem, s vjerom u Boga i ljubavlju za njega i druge i dobru stvar, za čovječanstvo kako je to Isus činio, omogućuje da se i najteža patnja može nositi i da postane milosno vrelo stvaranja novoga života. U našoj nemoći i tišini iz dubine svoga srca gledajući u Kristov križ recimo mu: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te. Jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.
Tekst: Petar Bilobrk
Foto: Križni put, Kapelica Radio Marije, autor: Tomislav Buntak