"Vjera nadbiskupa Stepinca u pismima majci Amadeji Pavlović"
Čitajući pisma blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca blagopokojnoj majci Amadeji Pavlović, pitam se, što je tako privlačno u njima, što ih čini tako pitkima i razumljivima? Duša kao na dlanu, prozirna, odsjeva Boga. Srce slobodno poput ptice jer svoje središte ima u Srcu Božanskoga Spasitelja koje je povezivalo i ove dvije duše.
Za vrijeme svoga zatočeništva u Lepoglavi, blaženi je Stepinac sastavio zbirku homilija: Propovjedi o Presvetom Srcu Isusovu, u kojima naviješta Božju Riječ i proslavlja Boga te kako prof. Juraj Batelja piše „otkriva nam čovjeka kao Božje stvorenje i na Boga upravljeno biće“. Takav je bio zagrebački nadbiskup, potpuno Božji i na Boga upravljen i u najtežim trenutcima. Hrabrost i odvažnost nije ga napuštala ni pred prijetnjama policije. Na prvom mu mjestu uvijek ostaje svećenička i pastirska služba o čemu piše i u pismu majci Amadeji 26. travnja 1955. godine:
„Jučer su opet silno bjesnili jer sam ja imao Misu po drugi put u obnovljenoj kapeli sv. Ivana Krstitelja, koju naš narod toliko voli i nekad su dolazile procesije sa svih strana… Sad su dovukli pojačanja milicije i zaposjeli sve prilaze i skriveni bili po sušama u nekim selima, da se ne bi koji stranac probio do mene. Sve ipak nije koristilo. Crkva je bila dupkom puna i vani su stajali ljudi, makar su neke, kako mi pričaju, i tukli dok su dolazili, i nisu se dali vratiti. (Krašić, 26. IV. 1955.)
U nastavku pisma o svom pritvoru, u kojem vidimo i njegovu odvažnu nepokolebljivost i čvrsto pouzdanje u Boga i Nebesku Majku, blaženik dodaje: …svjedoka moram imati i na šetnji, zbog đavolske zlobe komunizma… Inače, kad zađem u divnu zelenu prirodu pa se upustim u razgovor s pastirima i seljacima na radu, osjećam se kao drugi čovjek, koji ni ne zna što je bolest. Dokle će tako, to je u Božjim rukama. Ali jedno znam: popustiti se ne smije ni pod cijenu života. Makar ja otišao u grob, ali Crkva će Božja izaći sigurno kao pobjednik iz ove strašne borbe, jer znam da Ju sada posebno štiti Mati Božja…“ (Krašić, 26. IV. 1955.)
Iako se njegovo zdravlje s godinama pogoršavalo, kao primat svim zadatcima i dalje je služenje svete Mise i susret s vjernicima koji su mu bili u blizini. Baš kao i Srce Božanskoga Spasitelja, i ono nadbiskupa Stepinca nesebično je kucalo za druge, za najmanje i najpotrebitije. Isusove riječi „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!“ živjelo je i odzvanjalo kardinalovim bićem, što iščitavamo i u pismu majci Amadeji iz 1959. godine.
„Slavio sam i jedno i drugo manje-više ležeći, jer me muči opet tromboza već nekoliko tjedana. Ali Bogu hvala, da sam većinom mogao služiti svetu Misu svaki dan. Neko vrijeme u sobi, a sada opet u crkvi, makar još ne služim običajne poldane Mise za narod nedjeljom i blagdanima. Mogao sam ipak podijeliti i prvu svetu pričest djeci. S njima se jako dobro razumijem, počem od najmanjih, koji me svaki dan posjećuju. Kadkada se časne sestre i ljute da mi nenajavljeni provale u sobu, ali ja se nimalo ne ljutim, jer mi razvedre mnogi čas, kad inače nitko živ ne smije do mene.“ (Krašić, 4. VII. 1959.)
Unatoč zatočeništvu, srce blaženog Stepinca kucalo je i za ovčice koje su bile daleko od njegovih očiju, no o njima mu je, kako čitamo u pismu, majka Amadeja govorila i zajedno su se radovali novim dušama privučenim Kristom, ohrabrujući jedno drugo u pouzdanje u Presveto Srce Isusovo. Iz kardinalova pisma uočavamo da mu je majka pisala o pothvatima sestara na Sušaku, na što on odgovara:
„Jako me raduje uspjeh misija na Sušaku. Nikada ne smijemo zdvajati nad dušama. Korint je bio u vrijeme svetoga Pavla silno pokvareni lučki grad ljudski govoreći za sve zgodniji nego za propovijedanje Evanđelja. Pa što veli Gospodin apostolu? „Ne boj se nego govori i da ne šutiš; jer Ja sam s tobom…jer imam mnogi narod u ovome gradu.“ Zato je svake hvale vrijedna Vaša misao, da obave na godinu devetnicu Presvetom Srcu Isusovu, a onda opet u misije.“ I nastavlja blaženik..
Neka priča govori, kako se u stanoviti dan u godini otvara jedno brdo sretniku, koji se nađe u blizini, pušta slobodan put do golemog blaga koje se skriva u njegovoj nutrini. Ono što ova prispodoba dočarava gladnima za zemaljskim zlatom, to dobri Bog preko Crkve, kad se daju pučke misije, stvarno čini, samo u mnogo uzvišenijem smislu, svima koji hoće da se obogate za vremenitost i vječnost, ne zlatom, koje tatovi kradu, nego zlatom koje daje pravo na vječni život u nebu, a ne sreću srca na ovome svijetu. Kako je malo te sreće danas u srcima ljudi! A razlog je, što sreću traže u maglovitom brdu priče, umjesto u Srcu Sina Božjega, koje je otvoreno za sve ljude, kad je probodeno na Kalvariji. (Krašić, 4. VII. 1959.)
I u njegovoj propovjedi o Presvetom Srcu Isusovu uočavamo tu veliku privučenost i otvorenost. Nije u njemu bilo nikakve mržnje ni prezira spram nijedne, pa i neprijateljske duše, spremno i otvoreno bilo je za svakoga, baš kao i Isusovo, o kojem piše: „I to bogatstvo Presvetog Srca Isusova širom je otvoreno svakomu čovjeku. Nije zaključano kao što običavaju zemaljski bogataši sakrivati svoje blago u željezne nepristupačne blagajne od straha pred provalnicima. Srce Isusovo bogato je za sve!“
Blaženi Stepinac bio je čovjek duboke molitve i premda piše sestrama, obraća se i danas svakome od nas kad govori: Nijedna molitva, nijedna žrtva, makar se činila tako malenom, ne ostaje bez uslišanja pred Bogom dragim, makar na drugi način, nego smo možda očekivali. Mnogo, jako mnogo, mogu dakle učiniti tihe molitve i žrtve časnih sestara širom domovine, makar ih svijet ne vidi i ne zna za njih. Bog znade i vidi! To je glavno. (Krašić, 4. VII. 1959.)
S tom vjerom, kako kod dragoga Boga ništa ne prolazi nezapaženo, uđimo u novi dan i predajmo se u Njegove ruke. Neka nas ispuni i vodi Duh Uskrsloga Krista te naše srce bude sjedinjeno s Njegovim u svetoj svakodnevici naših života. Neka se proslavlja Gospodin po našim malim djelima kao što se proslavljao i po herojskim žrtvama našega blaženika. Ostanimo uz tihu molitvu i zaziv koji su zasigurno i majka Amadeja i blaženi Alojzije često ponavljali: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svojem.
s. Amadea Birovljević, novakinja
