"Vjera nadbiskupa Stepinca u pismima majci Amadeji Pavlović"
Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji Radio Marije! Pozdravlja vas s. M. Estera sestra sv. Križa iz Đakova
Kako ste već iz najave čuli, u danima ovogodišnje devetnice za blagdan bl. Alojzija Stepinca upoznat ćemo se sa jednom redovnicom koju je Blaženik osobito poštivao i s njom usko surađivao na dobro Crkve i redovničkih zajednica. To je s. M. Amadeja Pavlović, milosrdna sestra sv. Križa iz Đakova. Kao uvod u ovu molitvenu devetnicu želim vas kratko upoznati sa životom i djelom ove velike žene, koja je široj javnosti uglavnom nepoznata.
Moto njezina života i rada, u roditeljskoj kući i u samostanu, bila je ljubav; ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Tu ljubav baštinila je od svojih duboko religioznih i pobožnih roditelja - oca Alojzija i majke France rođ. Ambrišak.
Rođena je u Petrovaradinu 28. siječnja 1895. godine i dobila ime Karolina. Završila je osnovnu i trgovačku školu. Sa 17 godina zaposlila se u Zemunu kako bi roditeljima bila od pomoći. Tu se u župi upisala u Marijinu kongregaciju i vodila Društvo sv. Petra Kanizija, te brinula o djevojčicama koje nisu bile poučene u vjeri. Svojom plaćom uzdržavala je braću; Franju i Josipa koji su u Zemunu pohađali gimnaziju. Tako je Karolina već u mladosti izvježbala nesebičnost u brizi za druge. Ta njezina vrlina doći će do punog izražaja u samostanu kada je preuzela brigu za cijelu provinciju; za sestre, a time i za sve one koji su sa sestrama dolazili u dodir - djecu, bolesnike, siromahe, starce. Kad više nije trebala pomagati obitelji stupila je u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu 1922. godine. U samostanu je završila Učiteljsku, a nakon definitive i Višu pedagošku školu. Iza položenih prvih zavjeta 1926. godine u Đakovu je radila kao učiteljica na osnovnoj, a kasnije kao nastavnica u Građanskoj školi. Veoma je voljela djecu i u školi je upotrijebila svaku priliku i za odgajanje, a ne samo poučavanje djece. Posebnu je brigu posvećivala siromašnoj i manje nadarenoj djeci. Nije dugo ostala u školi. Već 1940. godine imenovana je zamjenicom provincijalne poglavarice, a tri godine kasnije, 1943. preuzela je službu provincijalne poglavarice: od 1943. do 1955. godine.
Bilo je to izuzetno vrijeme rata i poraća. Komunikacija sa sestrama bila je otežana ili potpuno prekinuta. Majka Amadeja uvijek je našla načina da posjeti sestre.
Nije se bojala ničega. Tako je nije npr. bilo strah sjesti u otvoreni vojni avion da u lipnju 1944. godine posjeti sestre u Gospiću. Ni kad su ispred vlaka kojim je putovala dignute tračnice, ili kad je eksplodirala bomba. Putovanje je nastavila pješke, ili u najboljem slučaju, zaprežnim kolima ako ih je našla. Dane i noći provela je na putu s povjerenjem u Božju pomoć i Njegovu Providnost.
Samo duboko življenom vjerom mogla je nadvladavati poteškoće i neizmjerno teške dane iza rata. Molitva je bilo njezino uporište i njezin život. Po 40 -50 sestara ostajalo je odjednom bez posla i trebalo se za njih pobrinuti. Oskudica je vladala na sve strane, a sestrama je bilo uskraćeno sve. I kad su morale dati posljednje zrno žita, došla je u crkvu i rekla sestrama: „Drage sestre, pozivam vas da blagoslivljate sveto Ime Božje i onda kad nam daje i onda kad nam oduzimlje“.
Uza sve to uspjela se pobrinuti i za desetogodišnju židovsku djevojčicu Zdenku Bienenstock (Grünbaum) koju je spasila, svjesna opasnosti kojoj izlaže sebe osobno i nekoliko stotina sestara. Ali ljubav ne pita za strah i ne poznaje zapreke.
Za Majku Amadeju bilo je najvažnije da sestre iznutra budu jake, da izgrade svoj duhovni život i za to je bila spremna žrtvovati sve. Svjedočenja sestara o tom njezinom nastojanju su predragocjena. Unatoč teškoća, zabrana i raznoraznih zapreka, bila je u živoj povezanosti s bl. nadb. Alojzijem Stepincem, te nalazila put i u Krašić kako bi se s njim posavjetovala. Po njegovim je uputama radila i usmjeravala sestre. On je uvidio njezinu veličinu i nastojanja da sestre budu prave redovnice. Nakon završene crkvene vizitacije po zagrebačkim samostanima svih redova godine 1946., na službenoj je sjednici, među ostalim, dao i ovo svjedočanstvo: „… Držanje sestara sv. Križa za vrijeme rata i u vrijeme novoga režima bilo je korektno…. One su se držale svojih Pravila i nisu se ni pod kojim režimom kompromitirale. Te sestre imaju dobar redovnički duh“ (Kronika 1. knj. str. 152.)
U našem arhivu sačuvalo se 21 pismo bl. Alojzija Stepinca Majci Amadeji i ona su predivno svjedočanstvo duhovnog prijateljstva dvije velike svete duše i njihovih nastojanja da u svemu izvrše volju Božju i da Crkva u hrvatskome narodu ostane vjerna sv. Ocu u Rimu, zbog čega je Blaženik i bio progonjen.
Ovo uvodno predstavljanje završila bih riječima Majke Amadeje koje je zapisala u svoj notesić obavljajući duhovne vježbe. Ona piše:
Gospodine, hoću da se žrtvujem tebi za ljubav. Za našu Družbu, za svoje sestre, da te što više ljubimo, da ti dostojno služimo, da ti što više duša privedemo. Žrtvovat ću se do uništenja. Neću se štediti. Neću tražiti sebe, zaboraviti ću sebe, neću računati sa sobom, jer sve što jesam, što imam i što mogu, sve je tvoje. Ti, jedini imaš pravo na sve.
Gospodine, nauči me biti poniznom. Daj da utonem u moru poniženja. Neka me se ne zna, prezre, omalovažuje, zapostavi, zabaci. Nisam bolje zavrijedila. Hoću da postanem tebi slična, moj Otkupitelju.
Daj mi milost da nikomu ne zamjerim da ni na koga ne žalim, kad doživim nepravdu, uvredu i poniženje, kad se radi o mojoj osobi. Daj da budem tebi slična. Da te jako, jako volim …
Sljedećih dana ćemo se upoznati sa njezinim životom, radom, odnosom prema nadb. Stepincu i velikoj ljubavi prema sv, Crkvi i svojoj zajednici. Na kraju svoga života poručila je sestrama:
„Ne ćemo zaboraviti da dobrota i ljubav izglađuje svaku bol i zacjeljuje svaku ranu.“ Bila je to na neki način njezina oporuka. Umrla je naglo 26. studenoga 1971. godine u Rijeci na Sušaku. Počiva na groblju u Đakovu.
