AUTOR: Don Danko Litrić, misionar u Ruandi
DIJETE
Iz knjige proroka Malahije (3, 1-4 i 23-24)
„Evo, ja ću poslati mog Vjesnika, da mi pripravi put, on će preokrenuti srce očeva i sinova, da ne propadnu.“
Evanđelje po Luki (Lk 1, 57-66)
Elizabeta je u svojoj starosti porodila sina, kako je anđeo rekao njenom starom mužu Zahariji. Marija je s njima i svi susjedi se vesele. Elizabeta i muž joj Zaharija dadoše mu ime Ivan. U tom trenutku Zaharija, koji je bio zanijemio, progovori slaveći Boga. Svi susjedi toga mjesta čude se i pitaju: „Što će biti od ovoga djeteta?“
Iz Riječi Božje koju nam Crkva daje, pred blagdan rođenja Isusova, vidljivo je koliko je Dijete važno i vrijedno, kako moramo primati djecu. Prorok Malahija navješćuje Ivana Krstitelja, koji će pripremiti narod da primi Krista Spasitelja. Kad se rodio, kakvo čudo – nijemi Zaharija progovara. Svi se susjedi čude i raduju.
Kad su učenici pitali Isusa tko je najveći u Kraljevstvu Božjem i kako u njega ući Isus je uzeo jedno dijete i rekao im da i oni moraju biti jednostavni i maleni kao djeca, ako hoće ući u Kraljevstvo Božje.
Djeca su hrlila k Isusu, on ih je primao i blagoslivljao. Kad su ih učenici tjerali, misleći da smetaju Učitelju, on im je rekao: „Pustite malene k meni, jer takvih je Kraljevstvo Božje“. Onda im još reče: „Tko primi jedno dijete u moje ime, mene prima.“
Ako razumski promatramo sva stvorenja na zemlji, moramo reći da zaista nema ništa ljepše ni veće od djeteta. Bog je u stvaranju svijeta i čovjeka ljudima dao moć rađati nove ljude da rastu i upravljaju svim stvorenjima. To čudo stvaranja čine muž i žena u davanju sebe jedno drugome u ljubavi. Odgajaju nova bića - ljude koji žive vječno! Zajedno sa svojom djecom živjet će i u raju, ako su ih dobro odgojili po Božjem zakonu i Isusovu nauku.
Gledajući kako je kod nas u ovo naše vrijeme, moramo se pitati, da li su ljudi svjesni tog najvećeg dara, što im ga je Bog dao – da mogu začeti i roditi dijete, novog čovjeka – da se služe tom moći i da zahvale Stvoritelju?
U Africi je dijete najveće blago. To sam vidio i doživio u Ruandi. Žena koja nema djeteta, jadna je i nesretna, kao i njen muž. Cijela obitelj zbog toga pati. Spremni su sve dati kako bi dobili dijete – traže pomoć od liječnika, mole svećenika da se moli za njih. Ako ipak ne dobiju dijete, spremni su ići čak i kod vračara, kojima daju sve što imaju, da bi im pomogao. Koji imaju sreću da mogu imati djecu, žele ih imati i roditi što više, jer djeca su im jedina nada da će im, kad ostare ili obole, pomoći. Ako su i siromašni, uvijek kažu: „Bog će se pobrinuti!“ Tako često i bude jer dobri ljudi preko misionara prihvaćaju tu siromašnu djecu, postanu kumovi siromašne djece, daju sve što je potrebno za njihovo školovanje a, uz djecu, pomažu i roditelje da mogu živjeti.
Kod nas u Hrvatskoj bilo je isto tako. Ljudi su živjeli prirodno, veselili su se djeci. Da nije bilo tako, ne bi ni mene bilo, koji sam dvanaesto dijete mojih roditelja. Ali u ovo današnje vrijeme, kao da se svi boje imati djecu. Mnogi se ne žene niti udavaju. A kad su u braku, sve čine kako bi imali što manje djece, tako da ljudi izumiru. Više vole pse, koje drže u kućama i stanovima, za koje se brinu kao da su im djeca, za koje troše više nego za djecu. To je samoubojstvo obitelji i naroda.
Dok slavimo rođenje djeteta Isusa, moramo se upitati, što će biti od Hrvata, od katolika, ako izgube pamet i zaborave to najveće blago na zemlji - dijete.
Moramo moliti Isusa da nam prosvijetli pamet, da shvatimo vrijednost braka i djece, da se mladi ne boje života, da žive po Božjem zakonu - da ne propadnemo.
"Hodočašće kroz došašće“ – razmatranja hrvatskih misionara poslušajte u programu Radio Marije svakim danom u 6:45 i u 19:45