AUTOR: Don Danko Litrić, misionar u Ruandi
VJERA
1. čitanje - Iz knjige proroka (Iz 7,10-14)
„Čujte, Gospodin će vam dati znak: „Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će
mu ime Emanuel, S nama Bog!“
Evanđelje – (Lk 1, 26-38)
„Anđeo Gabriel pozdravlja Mariju, zaručnicu Josipovu, u malom neznatom
gradiću u Nazaretu: „Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom... ta našla si
milost kod Boga. Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti
velik i zvat će se Sin Svevišnjega.“
Marija se uplašila, ne shvaća odmah, pita anđela: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“... Na te anđelove riječi, Marija reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“
Iz Riječi Božje koju slušamo danas vidi se što moramo činiti ako hoćemo primiti Isusa za Božić. Trebamo slušati Riječ Božju, osluškivati što nam Bog govori, razmatrati što to znači meni danas.
Prorok navješćuje ono što će biti: Djevica će roditi Emanuela, tj. Spasitelja. To je istina – tajna koju mi u vjeri moramo prihvatiti – da je to dijete, čije rođenje slavimo na Božić, Isus začet po Duhu Svetome i rođen od Djevice Marije. Bez vjere ne možemo slaviti Božić! Bez vjere nema ničega! Vjerujemo i molimo Boga da nam umnoži vjeru kako bi se mogli radovati Božiću.
Sv. Luka nam daje primjer Marijine vjere. Ni ona nije mogla shvatiti, ali je ponizno prihvatila ono što Bog hoće. Isto tako sv. Josip, u svojoj muci kad vidi Mariju da je noseća, sluša što mu anđeo u snu kaže i uzima Mariju za svoju ženu. Kada je trebala roditi, nema mjesta za njih i mora u štalu, kada su morali bježati pred Herodom u izbjeglištvo – čvrst ostaje u vjeri, prihvaća sve kao volju Božju.
I u našem životu ima puno toga što ne možemo razumjeti, što se dogodi nama, našim dragima ili u svijetu (bolest djeteta ili smrt dragih osoba; potres koji uništava; koronavirus...), i to, premda ne shvaćamo, s vjerom moramo prihvatiti i reći neka bude kako Bog hoće. Ta život naš nije samo na ovome svijetu, Bog nas ljubi i On može, sve to, pa i loše, okrenuti na dobro!
Nekoć su naši stari imali zaista čvrstu vjeru s kojom su živjeli – sve je bilo prožeto vjerom. S molitvom na usnama započinjali su dan, s molitvom su jeli ujutro, u podne i navečer. Navečer su, prije večere, zajedno molili krunicu u obitelji razmatrajući život Isusov i Marijin, često puta i zajedno sa susjedima. Kako je to bilo lijepo, kao da su se natjecali tko će ljepše izgovarati razne prošnje za pokojne i žive. Svake nedjelje – na dan Gospodnji – ostavljali su svaki posao, odlazili na misu, posjećivali svoje. Svaki blagdan bio je radost kada su se svi članovi obitelji i rodbine zajedno veselili.
Ako je netko obolio, prije nego su zvali liječnika, zvali su svećenika da primi svete sakramente. Kad je netko umro, sve je bilo povezano u molitvi, molilo se uz mrtvaca, svi su ga ispratili na sprovodu, nakon toga osam dana zajedno sa susjedima molili su u pokojnikovoj kući za pokoj njegove duše.
A danas? Mnogi ni ne znaju molitve, a kamoli da ih mole osobno ili zajedno. Nedjeljom se radi, kao drugih dana. Nema više ni petka ni svetka! Samo se juri, ne znajući ni za odmor, da se još nešto sagradi, nabavi... Stan, kuća, auto, namještaj... sve to zaokuplja ljude, i u tome zaboravljaju na Boga.
Ima čak onih koji se rugaju nama koji vjerujemo, jer oni više ne vjeruju u Boga – postali su neznabošci. Sve tumače razumom i sebe stavljaju na mjesto Boga! Po njima priroda je sve to sama stvorila: sve biljke, životinje i samoga čovjeka. Sjećam se, kad sam prije četrdeset godina došao u Ruandu i malo naučio ruandski jezik, kako su me ljudi pitali: „Je li istina da kod nas u Europi ima ljudi koji ne vjeruju u Boga?“ Kad sam morao reći istinu da ima, oni su me pitali: „Pa kakvi su to ljudi? Je li njima sve u redu u glavi? Tko je onda sve ovo što vidimo stvorio, je li čovjek sam sebe stvorio...?“
To je razumsko razmišljanje, ali naša prava vjera jest vjerovati ono što nam je Bog po prorocima u Starom zavjetu govorio i što nam je sam po svom Sinu Isusu govorio. To je prava istina koju mi misionari propovijedamo, tu su tajne naše vjere koje nas nose u vječnost.
Blago onom koji vjeruje. Vjera je veliki dar. U vjeri čovjek u svim teškoćama može radosno živjeti. Gledajući Isusa - koji je postao čovjek, prošao svijetom čineći dobro, darovao se za nas na Križu i onda slavno uskrsnuo – mi vidimo svoju budućnost.
U toj vjeri mnogi su širom svijeta, na svim kontinentima, u svim zemljama žrtvovali svoj život – to su mučenici vjere. Puno se Ruanđana za vrijeme genocida i poslije njega – žrtvovalo za druge i dali svoje živote. Među njima i naš fra Vjeko Ćurić, koji je uz sve prijetnje i pokušaje ubojstva ostao u Ruandi te u tom predanju dao svoj život.
"Hodočašće kroz došašće“ – razmatranja hrvatskih misionara poslušajte u programu Radio Marije svakim danom u 6:45 i u 19:45