Danas ćemo razmišljati o Mariji koja je milosti puna. Razmišljat ćemo o njezinoj situaciji u kojoj se nalazila. Vidimo da Marija kao Božja suradnica odmah u početku svoga poslanja trpi. U tome možemo dobiti i odgovor na česta ljudska pitanja o patnji, o trpljenju. U Marijinu primjeru vidimo da onaj koji surađuje s Bogom, onaj koji je Božji – pozvan je na žrtvu. No, zašto baš žrtva? Zato što je žrtva izraz ljubavi, preko žrtve se spašava svijet; a Božji cilj je spasenje ljudi, spasenje naših duša. Tko god se želi uključiti u ovo predivno poslanje, mora biti spreman darovati se, biti spreman žrtvovati se.
Da bismo razumjeli Marijinu situaciju, moramo znati što su značile zaruke u ono vrijeme. Tadašnje zaruke vrijedile su kao sklapanje braka. Zaručnica je smatrana zakonitom ženom muža zaručnika. Zaruke su imale zakonski učinak kao brak. Ako bi kojim slučajem zaručnik preminuo, zaručnica bi se smatrala udovicom. Zaruke su se mogle razvrći jedino formalnim službenim putem - otpusnim pismom. Također, zaruke su se razlikovale po tome što zaručnik i zaručnica nisu živjeli zajedno, a trajale su najmanje devet mjeseci. Njihova svrha bila je da se zaručnik uvjeri u vjernost, čestitost svoje zaručnice. Dakle, bili su čvrsto, formalno vezani, ali nisu bili muž i žena. Ukoliko bi se dogodilo da zaručnica prekrši zaruke, na način da ostane trudna s nekim drugim, bila je predviđena jasna sankcija – smrt kamenovanjem.
Ako to primijenimo na Marijinu primjeru, uočavamo vrlo tešku Marijinu poziciju. Marija je bila Josipova zaručnica koja nije ostala trudna sa svojim zaručnikom. Jasna kazna za njezinu poziciju, za njezinu situaciju bila je smrt kamenovanjem. Unatoč što je i sama dobro znala što znači njezina trudnoća u takvoj situaciji, bila je hrabra i čvrsta – jedino njezino mjerilo bila je volja Božja.
S druge strane, Josip to nije mogao shvatiti. Smatrao je nemogućim da je Marija nevjerna. Upoznavajući Mariju, Josip je mogao uočiti da je Marija bila jedinstveno biće koje je zračilo čistoćom i svetošću. No, isto tako, imao je za činjenicu njezinu trudnoću. Promatrajmo malo što čini Josip. Josip ju nije htio predati sudu – jer imao ljubav i poštovanje prema Mariji. Marija je jedinstvena osoba koju nikada nije dotaknuo grijeh. U šestom mjesecu bi poslan anđeo Gabriel u galilejski grad Nazaret k Djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip, iz Davidove kuće. Ime Djevici je bilo Marija. Anđeo uđe k njoj i reče Zdravo milosti puna! Gospodin s tobom! (usp. Lk 1, 26-28)
Dakle, anđeo Mariju pozdravlja s izrazom Zdravo milost puna. Ovo je jedinstven pozdrav i jedinstvena osoba – jer ne postoji druga osoba za koju bismo mogli reći milosti puna. U našem srcu ne nalazimo samo milost, nego često se pronađe egoizam, nesavršenosti, grijeh, a to je sve ono što čini naše srce u tom dijelu nedostupnom milosti. Marijino srce je jedino srce u ljudskoj povijesti puno milosti – zato ju anđeo Gabriel i pozdravlja na taj način.
No, što je milost? Milost je dar Božji čovjeku gdje Bog od svoga srca, od svoga božanskoga života daruje čovjeku. Upravo je ta milost sva naša sreća i sve naše bogatstvo – koliko imamo milosti u našem srcu, toliko smo ispunjeni srećom. Kako bi milost ispunila naše srce, naše srce treba biti ispražnjeno od zla, od nesavršenosti, od grijeha. Božja milost je jedino blago koje možemo steći na zemlji. Možemo zgrnuti sav svijet, ali ono je bezvrijedno u odnosu na dragocjenost koja dolazi iz Božjeg srca koja se zove milost.
Milost je besplatan Božji dar. Ne može se ničim zaslužiti i ničime steći, nego Bog daje od svog božanskoga srca nama prolaznim ljudima.
Sveta misa je vrhunski način da nam Bog udijeli najviše milosti. Zbog toga je sveta misa nezamjenjiva. Mi ne možemo proizvesti ono što nam Bog daje nezasluženo. Milost je dostupna svima; ona se ne kupuje da bismo mogli reći da su u prednosti oni koji imaju više novaca.
Učimo na Marijinu primjeru. Ona koja je milosti puna, ne razmišlja o kamenovanju, ne razmišlja o prijetnjama, već želi izvršiti volju Božju. Marija samo pita anđela „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“(Lk 1,34). Anđeo Gabriel odgovara: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.“ (Lk 1,35) i nastavlja dalje: „A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,36-38)
Prvi i jedini put u povijesti je Djevica začela po Duhu Svetom. Marija je Djevica u začeću, djevica u porodu, djevica poslije poroda. Dakle, mi imamo ovo jedinstveno biće za vječnu Majku, imamo vječnu Majku svoje duše – to je Marija - divno biće koje je savršen ljudski odgovor Bogu, srce koje savršeno ljubi Boga, koje je uzor i model ispravnog odnosa prema Bogu.
Kada Marija odlazi svojoj rođakinji Elizabeti, Elizabeta ju dočekuje riječima: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen je plod tvoje utrobe. Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1,42-43)
Gospa na to odgovora, i ujedno nas uči: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje:“ (Lk 1, 46-48) .
Temeljni stav za primiti i prihvatiti milost je poniznost, poučljivost, otvoreno i istinoljubivo srce prema Bogu. Marija nije rekla što pogleda na ljubav moju, nego „što pogleda na poniznu službenicu svoju“ (usp. Lk 1,48)
Gospa isto tako kaže: „rasprši oholice umišljene“ (Lk 1,51) Bog će ukloniti srca puna oholosti. Srce koje otvrdne u oholosti postaje neprijatelj Božji. Kada se čovjek arogantno postavlja prema Bogu, u opasnosti je da se izgubi jer Bog će iskorijeniti svaku oholost. U Nebo ne može ući ni iskrica oholosti. Arogancija i oholost uma dovodi do otpada od Boga.
Svaki čovjek, uvijek i svuda, ima razloga biti skroman i ponizan. To se Bogu sviđa i to je jedini mogući odnos prema Bogu, jedini ispravan stav u životu. Bog ponizne podiže jer milost Božja zahvaća ljudsko srce. Uvijek imamo razloga biti Bogu zahvalni. Ne možemo upasti u nevolju, ne možemo tako posrnuti, a da Bog to ne može svojom moći i ljubavlju popraviti. „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ – kako kaže anđeo Gabriel.
Tko hodi s Bogom, na kraju će uvijek sve u njegovom životu, završiti savršeno. Ako ne za ovoga života, onda nakon ovoga života u Nebu. Marija je patila od začeća do smrti Isusove, i pokazala nam da do svoje smrti i mi trebamo, kao Božja djeca, svojim suzama, svojim znojem sudjelovati u Božjem planu spasenja svijeta, te poniznim srcem staviti se Bogu na raspolaganje. Bog ne može upotrebljavati srce puno oholosti i umišljenosti. Tek kad nam križ i žrtva očiste srce od toga, onda milost zauzima prostor u našoj duši.
Neka nam Gospodin udijeli da rastemo u poniznosti, da se čistimo od oholosti i da u svemu nastojimo nasljedovati svoju presvetu, prečistu Majku Mariju koja se i Bogu svidjela kakva je bila iznutra i kakvo je srce imala.
Stoga, pomolimo se zajedno poniznoj Djevici:
„Marijo Majko bez grijeha začeta, Djevice presveta, slava tvoga Sina Isusa je na tebi i po tebi na svim srcima za koja te molimo i tražimo pomoć i svjetlo Božje. Nasljedujući Isusa po tebi, dolazimo do prave sreće i do promjene našega srca. U tvojoj se istinskoj radosti nalazimo i MIR i LJUBAV nam kroz tvoje srce bezgrešno dolazi. Puniš nam, Majko, naša srca da tako i mi budemo nositelji MIRA i LJUBAVI. Pomozi nam, Majko, da i mi po tebi možemo širiti Radosnu Vijest u svojim obiteljima, na radnome mjestu i svim ljudima svojim primjerom. Neka se živa Riječ Evanđelja u nama nastani i u nama zaživi te se tako i na druge širi. Amen.
Don Mario Đurić, đakon Riječke nadbiskupije
