Bog nam kroz cijelu povijest daje upute kako pripremiti svoja srca za Njegov dolazak, daje nam upute kako bismo bili sretni. Ono što Bog posebno od nas traži u ovo sveto vrijeme je da izbacimo iz svoga srca sve što nije Božje, sve što je zlo, sve što je sebično. Gospodin od nas očekuje da rastemo u plodovima ljubavi i poniznosti. Zašto baš ljubav i poniznost? Zato što su to plodovi koji istinski usrećuju ljudsko srce i vode nas prema vječnom životu, prema Nebu.
U knjizi proroka Izaije Sveto Pismo nam donosi sljedeće riječi: „Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. Što još mogu učiniti za svoj vinograd a da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi?“ (5, 1b-2.4).
Bog, tijekom našeg ljudskog zemaljskog života, želi naša srca ispuniti ljubavlju, poniznošću i svim drugim krepostima. Upravo je naše srce vinograd iz kojeg Bog očekuje grožđe ljubavi u nama.
S druge strane, prijeti nam opasnost da naše srce izrodi vinjagu, odnosno da ne donose nikakav plod. S obzirom da čovjek ima milost posinjenosti Božjeg djeteta, žalosno je ako rastemo u oholosti, bahatosti, a nemamo ljubavi, poniznosti, spremnosti na darivanje. Time ne ispunjamo plan koji Bog ima s nama.
Bog nam je dao najveći mogući dar - da možemo voljeti i da možemo biti voljeni. Pokazuje nam na križu koliko On nas voli. Pokazuje nam na križu koliko smo Mu važni. Nitko i ništa na ovoj zemlji nema taj dar da može voljeti, osim čovjeka.
Međutim, ono što nas može dovesti do toga da ostanemo vinjaga, da ne donesemo grožđe ljubavi u svome srcu, je oholost. Bog nas upozorava da nas oholost dovodi do toga da ostanemo nezreli, zli, da promašimo svoje poslanje.
Sveto Pismo nas na više mjesta upozorava na oholost jer je ona najveća zapreka našem putu prema svetosti. Oholost nam oduzima želju za svetošću, želju za napredovanjem na Božjem putu. Ohol čovjek ima stav koji kaže: Ja se ne trebam mijenjati, ja sam u svemu dobar. Takav stav oduzima nam želju za promjenu srca.
Bog nas neprestano poziva da u nama raste sposobnost za ljubav, da u našem srcu niče ljubav. Samo u ljudskom srcu može rasti ljubav, a to je ono što Bog želi, a oholost sprječava. Sveto Pismo na drugom mjestu, točnije u Knjizi Sirahovoj, ističe da je poniznost oholici odvratna (usp. Sir 13, 20). Oholica uopće ne želi čuti govor o poniznosti, ne želi čuti da se treba mijenjati jer oholost je laž, odnosno laž o vlastitoj veličini. Takvo srce više ne živi u realnosti, ne vidi tko je Bog, a tko je on, što ga vodi do tvrdoće i sljepoće. Postaje zatvoren za Boga i misli da može bez Boga – što je najtužnija posljedica oholosti.
S druge strane, Bog nas poziva na poniznost. Poniznost je zapravo istina o meni – sposobnost da istovremeno uvidim tko je Bog, njegova ljubav i veličina, a tko sam ja, moja bijeda, prolaznost i grešnost. Ponizno srce po križu vidi koliko ga Bog ljubi – više nego vlastiti život, i to ga potiče da se okrene Bogu, da se obrati dobrom i milosrdnom Bogu. Posljedica poniznosti je da uvidimo da ne možemo bez Boga, da ne možemo ostvariti vječni život bez Boga.
Nadalje nam Sveto Pismo u Knjizi o Jobu donosi sljedeće riječi: „Jer, on ponizuje ponos oholima“ (22, 29). Oholost često prezentiramo lijepim imenom - ponos. No, kako možemo držati tvrdo do sebe i svojih principa ako je Bog, koji je apsolutni gospodar svemira, sišao na zemlju, utjelovio se, otišao na križ popljuvan i izbičevan? Ako je Isus to bio spreman učiniti za nas, trebamo se upitati što sam ja spreman učiniti za svoga brata?
„Bog se protivi oholima, a poniznima daruje milost“, kaže u Prvoj Petrovoj poslanici (5, 5). Oholica je uznositi neprijatelj Božji jer naš Bog je ponizni Bog. Stvoritelj svega visi na križu, popljuvan od nas. Onaj koji je ohol, i ustraje u svojoj tvrdoći stoji nasuprot Boga.
Primjer sv. Karlo de Foucalda, dokazuje nam da je promjena srca moguća, da je moguće prijeći iz stava Ne treba mi Bog, ja mogu bez Boga do spoznanja da čovjek ne može bez Boga.
Sv. Karlo, Francuz je rođen 1858. godine. Bio je vojnik te je živio razuzdano. Nakon što ga je vojska otpustila, u potpunosti se posvetio lagodnom i raskalašenom životu. Nakon toga čuvši da se njegova pukovnija nalazi u Alžiru, vraća se u vojsku. Ovoga puta ponaša se kao disciplinirani vojnik te u Parizu, za svoja otkrića u Africi, prima zlatnu medalju Zemljopisnog društva. Stvara određene zemaljske uspjehe, ali vjeru je već odavno napustio. Iako je primio vjerski odgoj, u 17-oj godini napušta vjeru. Nije više vidio da se išta isplati ulagati u vjeru. Smatrao je da je vrijeme molitve i vrijeme odlaska u Crkvu izgubljeno vrijeme. Oholost ga je dovela to takvog stanja, kako kasnije sam svjedoči: „Dvanaest sam godina živio bez ikakve vjere. Ništa mi se nije činilo dovoljno uvjerljivim. Jednak žar s kojim su ljudi slijedili različite religije, činio mi se upravo kao osuda svake vjere. (…) Nakon dvanaest godina bez nijekanja ičega, kao i bez vjerovanja u išta, u očajničkoj potrazi za istinom, ne vjerujući više uopće u Boga, svaki mi se dokaz postojanja onostranosti činio preslabim.“
Međutim, po Božjoj providnosti upoznaje svećenika koji ga dovodi do Boga, pa sv. Charles nastavlja: „Kada sam shvatio kako Bog postoji shvatio sam ujedno i kako mi ne preostaje ništa drugo doli njemu jedinome služiti.“ Tada on ostavlja sve, odlazi u Afriku, i potpuno se daruje Bogu.
Dakle, ovo je jedina ispravna reakcija na milost spoznanja tko je Bog – darovati se potpuno Bogu i služiti Bogu. Činjenica da Bog postoji, da je Bog naš milosrdni Otac – trebala bi neprestano utjecati na naš život. Ne bismo trebali ostati isti, nepromijenjeni. Takav spoznaja mijenja naš stav, mijenja naše razmišljanje, naš život.
Kad je sv. Charles to shvatio, odlazi kasnije u Nazaret gdje napokon pronalazi svoje poslanje: „Prigrliti poniznost, siromaštvo, odricanje, odbačenost, samoću, trpljenje Isusovo u jaslicama, nimalo ne cijeniti ljudsku veličinu, ne cijeniti uznositost, poštovanje ljudi ne cijeniti, već naprotiv jednako cijeniti svakoga čovjeka, i najsiromašnije i najbogatije.“
Živeći u afričkim zemljama biva ustrijeljen i ubijen od strane naoružanih razbojnika. Međutim nakon njegove smrti pronađene su njegove bilješke i konstitucije za zajednicu koju je htio osnovati. Pročitavši te bilješke i dokumente, neki su ljudi odlučili slijediti njegov primjer te stali živjeti po njegovim spisima. Na taj način rođene su zajednice male braće i malih Isusovih sestara, koje su se proširile po cijelome svijetu.
Bog nam preko ovog sveca pokazuje kako jedan život može biti plodan, kako ljudsko srce kada spozna tko je Bog, potpuno daruje sebe Bogu. Neka nam ovaj sveti primjer pomogne da i naš život bude jedno produženo Došašće, odnosno da naš život bude spremanje za susret sa živim Bogom, ali da Bog i po nama pripravi putove u mnoga ljudska srca.
Stoga u tome duhu izmolimo zajedno od srca i s ljubavlju zajedno adventsku molitvu ovog sveca:
Iako će taj iščekivani Dan biti sretan, kako je već danas sladak! Tu si, Bože moj, na krilu Marijinu, tu si u toj kućici, klanja ti se i Ona i Josip i anđeli. Odvedi me k njima, moj Gospodine.
Gospodine moj i Bože moj, kada sam u tvojemu svetištu, u podnožju svetohraništa, nisi li mi blizak kao što si bio svetom Josipu u Došašću? Kada mi se predaješ u svetoj pričesti, nisi li mi, boraveći u meni, tako blizak kao što si bio u presvetoj Djevici?
Bože moj, kako sam sretan, kako radostan. Ali Gospodine, molim te, obrati me, neka budem u podnožju svetohraništa, neka budem u svetoj pričesti, neka budem što bih trebao biti; neka više ne budem ravnodušan, usnuo pred tvojim oltarom, neka više nikada ne primim tvoje božansko Tijelo bez razmišljanja.
Obrati me, obrati me, Gospodine moj, molim te u tvoje Ime!
Podsjeti me da si obećao dati sve što te zatražimo u tvoje Ime i dati dobroga duha onima koji traže.
Bože moj, daj mi dobroga duha, svojega Duha i učini da provedem ovo Došašće i sve dane života svoga na način da te proslavljam koliko mogu; Koliko god mogu, koliko ti hoćeš da to činim, ni približno kao Blažena Djevica ili sveti Josip, nego koliko hoćeš ti, koliko mogu po milostima koje mi daješ; Dopusti mi da se s ljubavlju, ponizno, preplavljen divljenjem, u kontemplaciji, u ljubavi, pridružim tvojoj Svetoj Obitelji, pod tvojim nogama, tijekom ovoga Došašća i uvijek.
I što tražim od tebe za sebe,
to te molim i za sve ljude,
a iznad svega za one za koje moram posebno moliti,
u tebi, po tebi i za tebe.
Amen.
Don Mario Đurić, đakon Riječke nadbiskupije
