Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački predslavio je u četvrtak 31. prosinca 2020. svetu misu zahvalnicu na završetku građanske godine u crkvi svetoga Blaža u Zagrebu. U slavlju su koncelebrirali pomoćni biskupi zagrebački mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, dekan Gornjogradskoga dekanata preč. Vladimir Kerečeni, povjerenik za pastoral migranata i turista vlč. Anđelko Katanec te župnik Župe sv. Blaža u Zagrebu vlč. mr. Borna Puškarić.
– Imamo doista mnogo razloga biti zahvalni Gospodinu, jer nam je u svim trenucima koje smo proživjeli i još proživljavamo bio jako blizu, naročito proteklih dana u kojima u užasu potresa svjedočimo neizmjernoj dobroti i ljubavi čovjeka čovjeku. – istaknuo je u pozdravnome govoru prije početka slavlja župnik Puškarić.
Uvodeći u euharistijsko slavlje, Kardinal je, čestitajući im Božić, također srdačno pozdravio oce biskupe, braću svećenike, đakone, bogoslove te sve vjernike, podsjetivši da se zahvalno euharistijsko slavlje trebalo održati u zagrebačkoj katedrali koja je, usred i zbog potresa magnitude 6,2 stupnjeva prema Richteru u zoni Banovine 29. prosinca ove godine, ponovno zatvorena.
– Potres je produbio rane i požuruje da što prije, koliko je to moguće, uz pomoć stručnjaka, pristupimo još temeljitijoj sanaciji. Ali Božja blizina je ovdje. Osjećamo misterij Božića i Božje blizine da je želio biti s nama, da želi biti s nama i da je s nama u svim prigodama našega života. Otvorimo se tome Bogu koji nam se približio u Isusu Kristu rođenome u Betlehemu. – pozvao je Kardinal vjernike na početku misnoga slavlja.
Od vremena vječitih,
Zvan Početak i Svršetak
Vir i uvir stvari svih,
što su bile, što su sada
I što još će biti ih.
Referirajući se na Proslov Ivanova evanđelja, biskup Šaško je pojasnio kako je ljubav od početka izgovorena Božja Riječ, odnosno ona je istoznačnica kojom se u Proslovu može zamijeniti 'Riječ'.
– Sve postade po Ljubavi i bez nje ne postade ništa. Započeti smo, začeti smo i postojimo zbog i radi ljubavi; i naš je završetak u ljubavi. Između toga prolazi istodobno i uzvišenost i tragičnost ljudskih života i svijeta. No, budući da tu Riječ ljudi nisu razumjeli, Bog nam svoju Riječ daruje utjelovljenu, da bude vidljiva, čujna, opipljiva. I premda čovjek ni to ne razumije, Bog ostaje vjeran i svoju Riječ, svoga Sina šalje da ide do kraja – pojasnio je biskup Šaško.
Biskup je također upozorio kako ne znači da ako je čovjek primio malo ako je malo ili premalo zahvalan, već da najčešće ne prepoznaje darove koje prima ili ih miješa s nekim vlastitim pravom, zaslugom ili vlasništvom zbog čega nije čudno da se upravo u događajima velikoga trpljenja rađaju iskustva iskrene pobožnosti ili pak osjećaji ostavljenosti i beznadnosti, do odbacivanja Boga.
Godinu je slikovito približio dvjema svakodnevnim slikama: lice prekriveno maskom i građevinska skela kao simbolima epidemije i potresa koji su ju obilježili. Istaknuo je, stoga, da – dok čeznemo za blizinom i za puninom lica svojih bližnjih, postali smo osjetljiviji na govor očiju i na naslućivanje je li ispod maske osmijeh ili neko drugo skriveno raspoloženje. No, prekrivena usta slikovno naglašavaju da smo spremni više gledati i slušati, a manje govoriti. Ta pozornost upućuje na drugu sliku. Skele pomažu da bolje razmotrimo ranjenost zgrada, da im olakšamo teret, da iscijelimo napuknutosti i da ih učvrstimo. I još je nešto važno: njihova je namjena privremena; one su u službi obnavljanja i nove životnosti. Cilj je da budu prisutne dok su potrebne, a zatim se – kada ispune svoju svrhu – miču, da bi se vidjelo ono čemu su služile. –
Obje slike Biskup je rastumačio smjerokazima kršćanske duhovnosti jer je prvo potrebno otvoriti uši za Božju riječ i slušajući Gospodina primjećivati Božju prisutnost i potrebe bližnjih, primjećivati Gospodina u svojim bližnjima te, kao drugo, poput Marije i Josipa, nakon slušanja i „prebiranja“ Riječi, vršiti ju, svojom prisutnošću, brižnošću i ljubavlju, svojom potporom i zatim odmakom, da bi se vidio Krist i sve što on preobražava i čini novim. Obje ih, kako je rekao, prepoznajemo u liječnicima i ostalome medicinskome osoblju i njegovateljima te predivnome odgovoru hrvatskih ljudi koji pokazuju ovih dana da je isto plemenito srce u Hrvatskoj i izvan nje.
Podsjetivši kako se je ove godine trebao održati Susret hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu, apostrofirao je da se dio toga susreta slavi upravo ovih dana, kada su mladi pohitali prema Banovini, osjećajući da su potrebni drugima i da mogu pomoći. Gospodin im je progovorio u srcu, pozvao ih u: župama, molitvenim zajednicama, udrugama, a oni su odgovorili na najljepši način.
- Uz tu karitativnu snagu, u vremenu u kojemu se nameće obeshrabrenost, nepovjerenje i duhovna ravnodušnost, očitije je da Crkva nije tek neka društvena stvarnost niti organizacija koja se poglavito bavi promicanjem humanosti ili kulture. Crkva je Kristovo tijelo, vidljivost Kristove ljubavi u svijetu, otajstvo spasenja na djelu. – poručio je biskup Šaško, zahvalivši za svećenike, redovnike i redovnice, vjernike laike te sve župne suradnike i suradnice.
Istaknuvši kako svaka istinska obnova, i duhovna i materijalna, kreće od osjetljivosti prema bližnjima, opraštanjem koje ponovno gradi što grijeh razara, ljubavlju koja oplemenjuje sve što je ravnodušnost zapustila te kada se ne dopušta naviknuti na zlo ni prihvatiti razmišljanje da me se ne tiče ono što pogađa druge, biskup Šaško homiliju je završio riječima: – Danas smo ovdje za oltarom, kao zajednica iznad koje, na nedavno postavljenim vitrajima, s jedne strane piše: Oni koji siju u suzama, a na drugoj strani: žanju u pjesmi. Čvrsto vjerujemo da je tako. Oltar je i sjetva i žetva, Božji dar na koji se prinosi zrnje naših života i blaguje kruh vječnosti. Gospodine, pogledaj svoj ispaćeni narod. Ponizno te molimo: vrati nam radost svoga lica! –
– Draga braćo i sestre, kao vjernička zajednica, kao oni koji pripadamo Bogu, okupili smo se večeras ovdje u ovoj crkvi sv. Blaža i dali hvalu Bogu. Vjerujem da nam je drago da smo večeras ovdje zajedno, da smo slušali Riječ Božju, da smo razmatrali nad tumačenjem te Riječi Božje i da smo osjetili da nismo sami, nego da je Bog svagdje s nama. To je ono duboko vjerničko prihvaćanje; ona spoznaja koju vjernik nosi u svome srcu. Prošlost, povijest, ono što je prošlo, nama više ne pripada. Ono je iza nas. Stoga smo večeras i svoje križeve, strahove, neizvjesnosti i trpljenja, sve što smo proživjeli predali Isusu, Isusu na križu. I obnovili pouzdanje u Boga, svjesni da nas dobra djela koja smo učinili prate u našoj sadašnjosti, zajedno s Bogom. S tom nadom smo večeras i slavili ovu euharistiju i želimo upravo u ovim prilikama obnoviti nadu; nadu da Bog svoje ne napušta! Neka Vas sve, i sve Vaše, dobri Bog blagoslovi. – poručio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić na završetku euharistijskoga slavlja.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
