I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle
jer za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7)
Drage sestre i braćo,
slavlje Božića iz godine u godinu prilika je da se sjetimo skromnih prilika u kojima je rođen naš Spasitelj, Krist Gospodin. Uvijek iznova pravimo štalicu, smještamo djetešce u jasle, uz Mariju i Josipa, vola i magarca. I sjećamo se zvijezde repatice i anđeoske pjesme, pastira i mudraca koji su mu se došli pokloniti. Ta evanđeoska božićna pripovijest doista je jedna lijepa pripovijest. Njezin nas sadržaj uvijek iznova gane. Sretni smo jer to je priča sa sretnim završetkom. Taj je sretni završetak ono novorođeno dijete – Bog koji je zbog nas postao čovjek – oko kojega se u božićnoj noći okupljamo. Zbog njega je betlehemska štalica obasjana svjetlom. I anđeli se raduju. I mi mu i o ovom Božiću prilazimo poput njih, s radošću i strahopoštovanjem. Stojimo u redu, strpljivo čekajući da vidimo to maleno djetešce jer ono je jedinstveno, posebno: Bog i čovjek.
„Što god učinite jednom od moje najmanje braće – meni činite“ (Mt 25,40), reklo je jednom kasnije to isto Dijete kao odrastao čovjek, misleći na svakoga čovjeka koji je u nekoj potrebi ili nevolji, uključujući i one koji su posebni samo zato jer su potrebi. U stvarnom životu to možda nisu ljudi koje rado vidimo i susrećemo. Zapravo najčešće to su upravo oni od kojih bismo najradije okrenuli glavu i nastavili ići svojim putom. Možda to ponekad i učinimo. A Isus se i za njih utjelovio. Utjelovio se da i njima pokaže i iskaže Božju ljubav. I s njima se za nas na poseban način poistovjetio. Zapravo on sam bio je jedan od njih. Jer kao što za njih nema mjesta u našim očima i srcima, tako ni za njega nije bilo mjesta u svratištu. „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše“ (Iv 1, 11).
Isus se naime rodio na putu iz Nazareta u Betlehem, tijekom Kvirinijeva popisa, na putu na koji je Marija, uz pratnju Josipa i njegovu brižnu ljubav i pažnju, krenula u visokoj trudnoći. I na kraju tog puta za njih nije bilo mjesta u svratištu. Marija je Isusa rodila u štali. I položila u jasle, uz vola i magarca. Jasle, to hranilo za životinje, podsjećaju više na križ nego na kolijevku. Simbolično to su već i bile. I po sebi, kao ni križ, nisu bile ni lijepe, ni udobne, ni tople, ni osvijetljene kao što su danas jaslice po našim crkvama i domovima. Ali to su postale, kao što će to postati i križ. Takvima ih je učinilo Dijete koje je u njima bilo položeno. I sve ono što se dogodilo zbog toga i oko toga: svjetlost zvijezde repatice, pjev anđela, ljubav Marije i Josipa, blizina vola i magarca, radost pastira i naklonost mudraca. Stanovnici neba i zemlje, koji su pohrlili k jaslama u koje je položen Bog koji je postao čovjek, božićnoj su pripovijesti dali sretan kraj. Kao što će i križu, na koji će biti Isus raspet, sretan kraj dati njegovo uskrsnuće.
Sličan sretan završetak ima i jedna druga priča, vrlo slična ovoj evanđeoskoj. To je priča koju smo mogli pročitati u novinama u studenom 2019. godine, o migrantici iz Iraka u visokom stupnju trudnoće, koja je sa suprugom ilegalno ušla u Hrvatsku i rodila djevojčicu u šumi kod Gline. Djevojčica je rođena prije dolaska hitne pomoći, koju su pozvali policajci koji su im prvi priskočili u pomoć. Sjećajući se te priče, ne mogu ne pomisliti koliko ima sličnih priča, koliko ljudi na putu, u potrebi i nevolji, kojima nitko nije mogao ili nije bio spreman priskočiti u pomoć i koje zbog toga nisu postale sretne priče. Ljudi na putu, u šumama, u kampovima, ljudi na kolodvorima, ljudi za koje drugdje nema mjesta, ljudi poput Marije i Josipa, djeca i novorođenčad poput Isusa, nažalost često su priče bez sretna završetka, nesretne priče naše ljudske povijesti, koju je Bog betlehemskim djetetom želio učiniti pričom sa sretnim završetkom. Ona to, usprkos svemu, jest. Zbog Isusa, njegova rođenja, života, smrti, njegova uskrsnuća. Ali ta lijepa priča ne može biti lijepa bez nas, bez Crkve kojoj je poslanje propovijedati i živjeti tu lijepu priču i biti suputnik svijeta i njegove povijesti – s Crkvom i u Crkvi nas kršćana, koji nismo odvojeni od drugih nego smo na putu s drugima. I za druge.
Sinodalni proces koji smo kao Crkva započeli i koji još uvijek traje želi nas podsjetiti na to da smo na „putu“ i da je naš život „put“. To je naš zajednički put. Otajstvo rođenja Božjega Sina koji postaje „Sin čovječji“ utemeljenje je sinodalne Crkve na „putu“. To je Crkva zajedništva kćeri i sinova u Sinu. Ona je narod sestara i braće koji zajednički hode prema istome cilju. Božić nije statična, nepomična i mirna stvarnost koja nam dopušta da se povučemo i izoliramo u nedodirljivosti vlastitih komocija. Božić nas pokreće. Poziva nas da i mi sudjelujemo, da se uključimo. On otvara prostor za dijalog, onako kako je Bog utjelovljenjem Sina započeo dijalog sa svijetom, sa svakim od nas. Zato sinodalni „put“ nije samo put nas katolika. To je put života kojim kročimo sa svima drugima, kršćanima, ali i svim ljudima dobre volje. Svi smo zajedno, kao braća i sestre. I svi smo za druge. To je naše poslanje. To je poslanje sinodalne Crkve. Pozivam sve nas, drage sestre i braćo, da ovoga Božića na tom putu i s tim poslanjem nikoga ne ostavimo po strani. Osobito da u svojim srcima nađemo mjesta za one u potrebi i nevolji, one koji su zato posebni, da i mi budemo Marija i Josip koji će ih primiti u svoj dom i život. I da im – poput anđela, pastira i mudraca – pohrlimo ususret, otvorimo svoje srce i priskočimo im u pomoć, kako bi i njihove životne priče, poput one evanđeoske i one koje Bog želi za sve nas, mogle također imati sretan kraj.
Sretan vam Božić i blagoslovljena nova 2023. godina!
U Rijeci o Božiću 2022.
Mate, nadbiskup
Izvor: Riječka nadbiskupija
