Elizabetu Ugarsku treba razlikovati od istoimene Elizabete Portugalske (slavi se 4. srpnja), koja je na krstu dobila ime po svojoj prateti, našoj Elizabeti. Naša se Elizabeta rodila početkom XIII. stoljeća, možda godine 1207. Zarana je, kako rekosmo, po običaju onoga vremena, zaručena i poslana na daljnji odgoj u Njemačku. Možemo zamisliti koliko je to malo srce plakalo za očinskim domom i domovinom u daleku svijetu. Nakon burnih političkih događaja u markgrofiji Thüringiji, Ljudevit je vrlo rano postao nasljednim markgrofom, već u dvadeset i drugoj godini, pa se godine 1221. vjenčao sa svojom 14 godišnjom zaručnicom Elizabetom. Inače se mladi grof odlikovao uzornim kršćanskim životom te je pogodovao kršćanskoj dobrotvornosti svoje mlade žene. U to su vrijeme onamo prispjeli prvi franjevci, te se Elizabeta ubrzo upoznala s evanđeoskim idealima sv. Franje. Stara predaja veli da je jednoga dana kardinal Hugolin, Franjin zaštitnik, skinuo sa Sveca plašt i poslao ga svetoj grofici. Izdašno je pomagala sirotinju i brinula se za bolesnike, u čemu joj je povlađivao njezin sretni muž s kojim je imala troje djece.
Bilo je to doba križarskih vojni, pa se i grof Ljudevit godine 1227. priključio jednom takvom pohodu za ponovno osvojenje Svete zemlje od islamskih zavojevača. Rastanak je mladih supruga bio krajnje bolan, ali pun predanja Božjoj stvari. Domala je iz Italije doprla strašna vijest: Ljudevit je, 11. rujna 1227. godine, na putu u Svetu zemlju umro od kužne bolesti. Upravo mu je malo zatim Elizabeta rodila treće dijete.
S jednom nesrećom dolaze nove, sve veće, zbog neprijateljskoga stava Ljudevitova brata Henrika koji je preuzeo vlast i Elizabetu s djecom potjerao iz dvora. Povukla se u Marburg na imanje koje joj je već prije muž poklonio kao njezino osobno vlasništvo. Tu se svom dušom dala na život evanđeoskog siromaštva i dobrotvornog služenja siromasima. Ispovjednikom joj je bio fra Konrad Marburški, čovjek tvrde askeze, ali i vrlo razuman. Poslije će napisati njezin životopis. Milosrdni su ljudi preuzeli brigu za njezino troje djece, a ona se i dalje hranila kruhom sirotinje koji je zalijevala suzama boli. Uto je dobila poziv u Bamberg, kamo su se vraćali thürinški križari, noseći sa sobom kosti njezina pokojnog muža Ljudevita. Bila je to nova i duboka bol ove svete žene. Nakon Ljudevitove sahrane križarski su vitezovi posredovali, te se Ljudevitov brat grof Henrik izmirio s bratovom udovicom Elizabetom, vrativši joj njezino imanje u Marburgu gdje je mogla opskrbiti svoje troje djece. Potom je, na Veliki petak 1228. godine, po dopuštenju svoga ispovjednika Konrada, položila ruke na oltar i posve se predala službi Božjoj. Da bi mogla ostvariti što savršenije siromaštvo, a da to ne pogodi i njezinu djecu, pravno ih se tada odrekla. Potom se opet povukla na svoje udovičko dobro u Marburgu gdje je sagradila bolnicu u čast Sveca iz Asiza. Tu se u krajnjoj i oštroj pokori, u kojoj ju je podržavao fra Konrad, sva posvetila dvorbi bolesnika. Ženama koje su slijedile njezin primjer govorila je: «Kakva je to čast da smijete prati i oblačiti našega Gospodina Isusa!« Tako je ona razumjela Isusovu poruku: «Što god ste učinili jednomu od najmanje moje braće, meni ste učinili» (Mt 25,40.45). Umrla je, dosta iznenada, u nedjelju, 16. studenoga 1231. godine. Glas se o njezinoj svetosti ubrzo posvuda raširio te ju je već na Duhove, 1. svibnja 1236. godine u Peruđi, svetom proglasio papa Grgur IX. Isti je papa prije osam godina kanonizirao sv. Franju u Asizu, a prije četiri godine sv. Antuna u Padovi. Prikazuju je u kraljevskom ruhu s franjevačkim pasom, a pod skutom haljine skriva crvene ruže. Vele da je siromasima nosila hranu, a kad ju je muž upitao što to nosi, skrivajući svoje dobrotvorstvo, pokazala mu je rukovet ruža. Izvrsnu je besjedu u naše vrijeme o njoj održao kardinal Joseph Ratzinger. Evo jednog odlomka:
Ona je ponajprije bila čovjek ljubavi prema bližnjemu – dobročinitelj. Ona pri tome nije samo s uzvišenog mjesta davala tu i tamo milostinju, ona također nije bila poput vladarica za Prvog svjetskog rata koje su samo više puta polazile u lazarete ili na neki sirotinjski obrok, nego je sama uistinu živjela sa siromašnima. Sama je obavljala najpriprostije poslove u njegovanju bolesnika: čistila ih, pomagala im baš u najnižim službama, oblačila ih u novo, tkala im odjeću, s njima živjela, dijelila njihovu sudbinu i na kraju živjela od rada svojih ruku. Htjela je biti jedna od njih. Nije željela da u zlom svijetu samo tu i tamo učini neko dobro, već je htjela graditi bolji poredak pravednosti…
I u ophođenju sa svima pokazivala je veliku ljudskost. Svojim je sluškinjama rekla: “Ne obraćajte mi se sa ‘presvijetlosti’, nego mi govorite ‘ti’ i zovite me jednostavno Elizabeta.” Svim time, tom jednostavnom ljudskošću kojom je odstranila razlike u staležu i bila čovjek među ljudima, kao i spremnošću na služenje kojim je na sebe preuzela i nevolju siromaštva da može služiti drugima, ona je izišla iz masa svoga stoljeća. Ali, ako hoćemo biti iskreni, moramo reći da je izišla ne samo iz masa svoga, nego i svakog stoljeća.
Tekst: fra Bonaventura Duda
Izvor: Kuća susreta Tabor
Foto: By Edmund Leighton - Art Renewal Center, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=1032646
