Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua, u pratnji tajnika Apostolske nuncijature Janusza Stanislawa Blachowiaka i dviju sestara milosrdnica koje rade u Nuncijaturi: s. M. Laure Tuba i s. Božidare Valjak posjetio je, na uočnicu Petrova, u nedjelju 28. lipnja, prvi puta, Stepinčev Karmel u Brezovici.
Sestre su nuncija prijateljski dočekale u svojoj klauzuri pjesmom sv. Ivana Pavla II.: „Krist na žalu,“ a tajnik Janusz pjevao ju je s njima na poljski.
Nakon kratke molitve u sestarskom koru, srdačan susret nastavio se u klauzuri samostana, gdje je č. majka Ilijana Terezija Cvetnić predstavila nunciju i prisutnima zajednicu i upoznala ih s njezinom poviješću, posebno s njezinim počecima u koje je svoj pečat duboko utisnuo njezin utemeljitelj, ondašnji zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Nuncij se zanimao za prve sestre, a osobito za bl. Alojzija Stepinca. Pitao je između ostalog i ovo: „Je li živa koja od sestara koje su ga poznavale?“ Osobno mu se predstavila svaka sestra, od kojih nijedna nije blaženika osobno poznavala, a on se srdačno zahvalio sestrama za molitve i rekao im da je u Hrvatskoj osjetio snagu molitve i da je bio iznenađen kako je lijepo prihvaćen u Hrvatskoj.
U vedrom i prijateljskom susretu primijetio je da ga sestre svojom radošću podsjećaju na karmelićanke na Kubi, gdje je bio apostolski vizitator; često ih je posjećivao, a one su bile uvijek radosne. Zaključio je da je radost plod molitve i druženja s Isusom, te života u Božjoj prisutnosti.
Na susretu se nuncij prisjetio svojih najdražih svetaca i svoga puta do svećeništva.
Sv. Franjo Saleški, sv. Augustin i sv. Katarina Sienska najdraži su mu sveci na kojima se nadahnjuje i čijoj se pomoći utječe. Kao predškolsko dijete prvi svetac koji mu je prirastao srcu bio je sv. Tarzicije, pa sv. Dominik Savio, čije je knjige prve čitao, još kao predškolac. Njegov otac se svake večeri molio sv. Maloj Tereziji: „Sv. Terezijo od Djeteta Isusa, o našim potrebama razmišljaj ti.“
Svećenički poziv niknuo je u njegovoj dobroj katoličkoj obitelji. Vidio je da roditelji žive ono što vjeruju. Još prije škole, želio je biti svećenik. Kad je krenuo u školu, učitelj ga je pitao: „Što će biti kad odraste?“ On mu je odgovorio: „Svećenik.“ I tako nekoliko puta, a djeca su mu se rugala… S 11 godina ulazi u sjemenište, godine su mu duge, polako odrasta i pita se: “Što Gospodin od njega želi? Je li njegova želja i Božja želja?“. Duhovnik mu pomaže u tim kriznim godinama i đakon Giorgio Lingua doznaje pred svećeničko ređenje da mu je majka čitav život molila da joj jedan sin bude svećenik, jer je ona željela biti časna sestra. „Bog ima za svakoga od nas svoj plan,“ posvjedočio je nuncij.
Prijateljski susret završio je preporukom u molitve, izmjenom darova, fotografiranjem, Domjanićevom pjesmom: „Fala“, uz nuncijev blagoslov i srdačan pozdrav.
