Na svetkovinu svetoga Petra i Pavla, papa Franjo, predslavi svetu Misu u bazilici svetog Petra. Prije same Mise, Sveti Otac pomolio se na grobu sv. Petra ispod glavnog oltara. Na početku Mise blagoslovio je palije koji će biti podijeljeni nadbiskupima metropolitima diljem svijeta.
Papinu homiliju prenosimo u cijelosti.
Prigodom blagdana dvojice Apostola ovoga grada, htio bih s vama razmijeniti dvije ključne riječi: jedinstvo i proroštvo.
Jedinstvo. Zajedno slavimo dvije vrlo različite ličnosti: Petar je bio ribar koji je dane provodio uz vesla i mreže, Pavao je obrazovani farizej koji je naučavao po sinagogama. Kada su krenuli u misije, Petar se obraćao Židovima, a Pavao poganima. Kada su im se putevi sreli, vrlo su žustro raspravljali, o čemu Pavao, bez ustručavanja, piše u jednoj poslanici (Gal 2,11). Dakle, bile su to dvije potpuno različite osobe, koje su se osjećale poput braće u jednoj složnoj obitelji, gdje se često raspravlja ali uvijek i voli. No, ta obiteljska povezanost nije dolazila zahvaljujući prirodnim sklonostima, već od Gospodina. On nam nije zapovjedio da se trebamo svidjeti jedni drugima, već da se ljubimo. On je taj koji nas ujedinjuje ali ne uniformira.
Današnje prvo čitanje nas dovodi do izvora ovoga jedinstva. Govori da je Crkva, kod samog nastanka, prolazila kroz teške trenutke: Herod ju progoni žestoko, Apostol Jakov je ubijen. Sada je i Petar priveden. Čini se kao da je zajednica obezglavljena, svatko strepi za vlastiti život. Međutim, u ovome žalosnom trenutku, nitko ne bježi, nitko ne misli spašavati vlastiti život, nitko ne napušta drugoga, već svi zajedno mole. Po molitvi crpe hrabrost, po molitvi dolazi do jedinstva koje je jače od ikoje prijetnje. U tekstu stoji 'dok je Petar bio u tamnici, Crkva je neprestano molila Boga za njega' (Dj 12,5). Jedinstvo je princip kojeg pokreće molitva, jer molitva omogućuje Duhu Svetom da nas zahvati, da nas otvori nadi, da umanji udaljenosti, da nas drži zajedno u neprilikama.
Primjećujemo i jednu drugu stvar: u tim dramatičnim trenutcima nitko se ne žali na zlo, na progone, na Heroda. Nitko ga ne napada. Mi smo često navikli napadati one koji su na vlasti. To je uzaludno, pa i dosađujuće da kršćani troše vrijeme žaleći se na svijet, na društvo, na ono što ne valja. Žalopojke ne mijenjaju stvari. To zatvara vrata Duhu Svetom. Obeshrabrenost nas čini takvima da se žalimo.
Ondašnji kršćani nisu okrivljavali, već su molili. U toj zajednici nitko nije govorio: 'Da je Petar bio pažljiviji, sada ne bi bili u ovoj situaciji'. Petar je ljudski gledano imao razloga biti kritiziran. Oni ga nisu ogovarali, već su molili za njega. Nisu govorili iza leđa, već se molili Bogu. Tako se i mi danas možemo pitati: 'Čuvamo li molitvom svoje jedinstvo? Molimo li jedni za druge'? Što bi se dogodilo kada bi više molili, a manje mrmljali? Tako malo dajemo mira jeziku. Ono što se dogodilo Petru u tamnici: kao i onda, mnoga bi se vrata otvorila, mnogi okovi koji paraliziraju, spali bi.
A mi bismo se začudili, kao Petar kada je bio oslobođen. Molimo da primimo milost po kojoj ćemo znati moliti jedni za druge. Sv. Pavao je poticao kršćane da mole za sve, a prije svega za one koji njima upravljaju (usp. 1Tim 2,1-3). Govorimo svašta o ljudima na vladi. Bog će njima suditi, a na nama je da molimo za njih.
To je zadatak koji nam Gospodin povjerava. Je li mi to činimo? Ili samo pričamo i ništa više? Bog očekuje da se u molitvi sjetimo i onih koji ne dijele naše mišljenje, onih koji su nam zalupili vrata u lice, onih kojima nam je teško oprostiti. Samo molitva raspaljuje lance, samo molitva utire put jedinstvu.
Danas se blagoslivljaju paliji koje će preuzeti Dekan kardinalskog zbora i nadbiskupi metropolija koji su imenovani u posljednjih godinu dana. Palij nas podsjeća na jedinstvo ovaca i Pastira, koji poput Isusa, podiže ovčicu na svoja ramena kako se nikada od nje ne bi odvojio. Danas također, prema lijepoj tradiciji, sjedinjujemo se na poseban način s Ekumenskim patrijarhatom Konstantinopola. Petar i Andrija su bila braća, a mi kada god to možemo, izmjenjujemo si posjete u ovim svečanim prigodama: ne iz puke ljubaznosti, već kako bi zajedno hodali prema cilju kojeg nam Gospodin označuje: potpunom jedinstvu.
Danas nisu uspjeli doći k nama jer su letovi otkazani zbog pandemije. No, kada sam se molio na grobu sv. Petra u srcu sam osjetio brata Bartolomeja i pomolio sam se za njega.
Druga je riječ: proroštvo. Naše je Apostole Isus izazvao. Petar je čuo pitanje: 'A vi – za koga me držite?' (Mt 16,15) .U tom je trenutku shvatio da Gospodina ne zanimaju mišljenja općenito, već osobni izbor da ga slijede. I Pavlov se život promijenio nakon Isusovog izazova: 'Savle, Savle, zašto me progoniš?' (Dj 9,4). Isus ga je iznutra uzdrmao: više od pada na zemlju, srušila se njegova umišljenost kao pobožnog i čestitog čovjeka.
Tako je ponosni Savao postao Pavao , što znači 'maleni'. Nakon ovih provokacija, ovih prevrtanja u životu, slijede proroštva: 'Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju' (Mt 16,18) a Pavlu: 'On je moje izabrano sredstvo da donese moje ime i pred sve narode' (Dj 9,15). Dakle, proroštvo dolazi kada dopustimo Bogu da nas izazove: a ne kada nam održava vlastiti mir i kada je sve pod kontrolom.
Kada Evanđelje isprevrće sigurnosti, slijedi proroštvo. Bog postaje prorok samo onome tko dopusti Bogu da ga iznenadi. I tako Petar i Pavao, postaju proroci koji vide malo dalje: Petar je prvi koji Isusa proglašava 'Kristom i Sinom Boga živoga' (Mt 16,16); Pavao najavljuje kraj vlastitog života: 'Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj dan dati Gospodin' (2Tim 4,8).
Danas nam tako trebaju proroštva, ona prava: ne priče kojima nam se obećava nemoguće, već svjedočanstva da je Evanđelje moguće. Ne tragaju nam čudesni događaji. Boli me kada čujem da se Crkvu želi proglasiti proročkom, želimo svjedočanstvo vjere. Trebaju nam životi u kojima se odražava čudo Božje ljubavi. Ne moć, već dosljednost. Ne riječi, već molitva. Ne proglasi, već služenje. Ako želiš proročku crkvu kreni moliti i šuti. Ne teorija, već svjedočenje. Ne trebamo biti bogati, već ljubiti siromahe; ne trebamo grabiti za sebe, već se trošiti za druge; ne treba nam odobravanje svijeta, već radost da budemo sa svima u miru; treba nam radost svijeta koje će doći; ne trebamo učinkovite pastoralne planove, već pastire koji nude svoj život iz ljubavi prema Bogu.
Tako su Petar i Pavao naviještali Isusa, u zanosu. Petar, prije razapeća na križ nije mislio na sebe, već na svoga Gospodina i smatrajući se nedostojnim njegove smrti, traži da ga razapnu s glavom prema zemlji. Pavao, prije svog glavosijeka, misli na to kako će položiti život i piše da želi biti prikazan u Božju čast (2Tim 4,6). To je proroštvo, a ne riječi. To je proroštvo koje mijenja svijet.
Draga braćo i sestre, Isus je prorokovao Petru: 'Ti si Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.' I za nas ima slično proroštvo u posljednjoj knjizi Biblije, gdje Isus obećava svojim vjernim svjedocima 'bijeli kamen na kojem piše 'novo ime' (Otk 2,17). kao što je Gospodin pretvorio Šimuna u Petra, tako zove svakoga od nas da od nas učini žive stijene s kojima će izgrađivati Crkvu i obnavljati čovječanstvo. Uvijek ima onih koji uništavaju jedinstvo i gase proroštvo, no, Gospodin vjeruje u nas i pita tebe: 'Želiš li biti graditelj jedinstva? Želiš li biti prorok mojeg neba na zemlji?' Dopustimo Isusu da nas izazove i imajmo hrabrosti reći mu: 'Da, ja to želim'.
izvor: www.laudato.hr
fotografija: Cathopic
