Župa Budaševo svečano je u četvrtak, 10. veljače proslavila svetkovinu svog zaštitnika i suzaštitnika biskupije bl. Alojzija Stepinca. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, ekonom mons. Zdravkom Novakom, domaćim župnikom vlč. Krešimirom Bulićem i više svećenika.
U homiliji biskup je podsjetio kako je ovo pastoralna godina Božje Riječi u biskupiji te se zato posebno osvrnuo na odnos bl. Alojzija prema Božjoj Riječi. Istaknuo je i da je blaženik, a kako je to uočio p. Celestin Tomić, veoma dobro poznavao Sveto Pismo kojim se obilno koristio u svim svojim propovijedima, govorima i pismima. Dapače, ne samo da ga je poznavao, nego je bio toliko srastao s porukom Pisma da možemo reći kako je bl. Alojzije upravo čovjek Riječi Božje.
Biskup je posjetio i na to da je blaženik kada je bio u zatočeništvu u Krašiću 1954. započeo s biblijskim propovijedima. „Napisao je: 50 propovijedi o Knjizi postanka, 75 homilija o Knjizi izlaska, 37 o Knjizi brojeva, a želio je nastaviti i dalje, no započeo je s Levitskim zakonikom, a onda ga je prekinula smrt da dalje nastavi. U svojem citiranju Sv. pisma nadbiskup AS se prvo služio Vulgatom i navodio latinski navode, a poslije 1941. i prijevoda nadbiskupa Ivana ev. Šarića, prenosi biblijske navode prema tom izdanju. Od knjiga NZ najviše je koristio Matejevo evanđelje, Pavlove poslanice i Ivanove spise. Ne naziva ga uzalud p. Tomić zaljubljenikom Božje Riječi. On nikada ne propovijeda bez oslonca na Sveto Pismo. Tu je majstor poznavanja smisla i dubljeg značenja uvijek aktualne Riječi Božje“.
Poručio je i kako je kao navjestitelj Božje Riječi bl. Alojzije bio prorok Božji koji Božju Riječ sluša i prenosi svom narodu. „Proroci su uvijek beskompromisno naviještali Božje Riječi, ali su zato bili i progonjeni i ubijani, nesmiljeno ih je odbacivao i monarh i narod. Zašto? Jer su pozivali narod na vjernost Bogu koji ih je izveo iz ropstva egipatskoga, a oni su se odvraćali od njega i štovali krive bogove. Nije li i bl. Alojzije naš suvremeni Ilija koji grmi i poziva naš narod na vjernost Kristu, usprkos svih krivih bezbožničkih ideologija? Ali zato ga i progone. Kao što se nije bojao zamjeriti nacizmu i komunizmu, ni danas se ne sviđa novovjekim –izmima koji ga nemilo progone. Zar nije zbog toga i njegova kauza zaustavljena? Zar ga vole mrzitelji istine? I danas ne mogu još uvijek mnogi javno reći što se stvarno događalo za vrijeme njegove nadbiskupske službe jer su dogmatizirane lažne tvrdnje o našoj povijesti. Nadalje, naš je sveti Blaženik uvjeren kako je poslan boriti se za Krista i njegovo Kraljevstvo na zemlji. To mu je vrhovni cilj, toliko da sebe u svemu zaboravlja i ne misli ni na koje drugo dobro nego na dobro koje može dati samo Krist“, rekao je biskup dodavši kako je Alojzije bio pravi Kristov vojnik, a to je zahtijevao i od svećenika.
U nastavku biskup je istaknuo i kako su mu osobno zanimljive same njegove formulacije, način odnosno stil govora, koji odaje uvijek izvanrednu jasnoću i odlučnost. „On zna što hoće i to želi svim bićem. On nema dilema niti preispitivanja temeljnih zahtjeva Kristova evanđelja, on ga razumije i slijedi do kraja: ili jesi ili nisi, poznata je njegova rečenica koja se odnosi na svećenike, ali može se odnositi i na svakog kršćanina koji bi trebao to biti uvijek do kraja. „Kad je recimo bio zatočen u Krašiću, osobito se naš sveti Blaženik oštro i nepokolebivo borio protiv svećeničkog udruženja, Društva Sv. Ćirila i Metoda koje je osnovao režim da pokori i nadzire katoličko svećenstvo. Hvalio je one biskupe koji su također oštro i odlučno bili protiv toga, poput Dragutina Nežića, a nije bio zadovoljan s onima koji su bili popustljivi prema toj pojavi. Možda je nakon Drugog vatikanskog sabora i obnove Crkve takav militaristički duh u Crkvi pao u zaborav ili potisnut u pozadinu crkvenog navještaja jer svi žele samo ljubavlju i nježnošću, dobrotom i milosrđem naviještati Boga te ga prikazuju više kao dobroćudnog starca a Krista kao prijatelja malenih i onoga koji oprašta grješnicima. Pa ipak Bog je i pravedan i sudac, on je svoga Sina poslao da podnese smrt na križu, što nije nimalo nježan i ugodan događaj nego pun odlučnosti, vojne discipline i hrabrosti. Zapravo, trebali bismo povezivati i jedno i drugo. Možda je naš sveti Blaženik bio tako odlučan i vojnički jasan i čvrst jer su bila takva, surova vremena koja su to od njega tražila, ali on je bio i veoma nježan i drag, samo što je to vješto skrivao“, ustvrdio je biskup te se u nastavku zapisao jesu li i danas nastupila teška vremena i treba li Crkva odlučnosti i spremnosti na borbu za kršćanska načela i vrijednosti? „Doista, kršćanske se svetosti sve više razvodnjavaju, upregnula se sva sila sredstava, ljudi i ideja da porazi Crkvu i promijeni njezino poslanje. Ponegdje se i crkveni čelni ljudi, a i sami vjernici, prilagođavaju tako da se čini da se i odriču svojih kršćanskih načela pa se više niti ne zna što je to kršćansko a što svjetovno, što imamo zastupati mi koji u Krista vjerujemo, a što nudi svijet. Je li moguće da je to postalo toliko slično da vjernike ne možemo više niti razlikovati od ljudi ovoga svijeta koje vode posve ovozemaljska načela? Nije li vrijeme da se probude vjernici i bore se za svoje uvjerenje, da ne dopuste da njima upravljaju oni koji to nisu? Čini se da će zbog toga naš sveti Blaženik biti sve više aktualan i zanimljiv, jer je borac koji ne odustaje od obrane Božje časti, koji se ne boji za sebe i nema svojih interesa nego brani samo Kristovo evanđelje“, zaključio je biskup.
Nakon popričesne molitve pobjednice literarnog natječaja „Tko je za mene Alojzije Stepinac“, u organizaciji Udruge „Radost“ iz Budaševa pročitale su okupljenima svoje radove, a na kraju biskupu je na dolasku kao i na poruci o bl. Alojziju Stepincu, zahvalio župnik Bulić.
Tekst i foto: Sisačka biskupija
