Sveti Otac slavio je misu na drugu nedjelju došašća s grčkim vjernicima u Koncertnoj dvorani Megaron u Ateni, gdje je istaknuo kako Bog voli ono što je malo i ponizno te da Krist traži od nas da samo otvorimo svoja vrata kako bi učinio čuda.
Evanđelje današnje liturgije stavlja pred nas lik sv. Ivana Krstitelja. Poseban je naglasak stavljen na mjesto gdje se Ivan pojavljuje, pustinju, i na sadržaj njegove poruke, poziv na obraćanje. Evanđelje naglašava te dvije riječi na takav način kako bismo shvatili da nas se izravno tiču, objasnio je papa Franjo, pozivajući vjernike da pobliže razmotre te riječi.
Iz visokih rangova u pustinju
Dok bismo možda očekivali kako Riječ Božja će doći nekome od istaknutih likova spomenutih u evanđeoskom ulomku – caru Tiberiju, Ponciju Pilatu, Herodu, Ani, Kajfi – umjesto toga, pojavljuje se jedna suptilna ironija. Iz visokih rangova moći, odjednom prelazimo u pustinju do nepoznatog, usamljenog čovjeka. Bog nas iznenađuje. Njegovi nas putovi iznenađuju jer se razlikuju od naših ljudskih očekivanja; ne odražavaju moć i veličinu koje povezujemo s njim. Gospodin najviše voli ono što je malo i ponizno. Otkupljenje nije počelo u Jeruzalemu, Ateni ili Rimu, nego u pustinji. Ovaj nam paradoksalni pristup, primijetio je Papa, govori nešto lijepo: biti moćan, visokoobrazovan ili slavan nije jamstvo ugode Bogu, jer bi to zapravo moglo dovesti do ponosa i odbacivanja. Umjesto toga, moramo biti iznutra siromašni, poput siromaštva pustinje.
Ivan Krstitelj, Preteča, priprema Kristov dolazak na ovom nepristupačnom, negostoljubivom i opasnom mjestu, primijetio je Papa. Kada ljudi žele napraviti neku važnu najavu, odlaze na impresivna mjesta gdje ih je lako vidjeti i obratiti se velikom broju ljudi. Naprotiv Ivan propovijeda u pustinji, tamo se otkrila slava Gospodnja. Kao što je Sveto pismo proreklo (usp. Iz 40, 3 – 4), Bog pretvara pustinju u more, isušenu zemlju u izvore vode (usp. Iz 41, 18). Evo još jedne ohrabrujuće poruke, napomenuo je Sveti Otac: tada, kao i sada, Bog usmjerava svoj pogled tamo gdje obiluje tuga i samoća. To možemo iskusiti u vlastitim životima, rekao je. Sve dok uživamo u uspjehu ili mislimo samo na sebe, Gospodin nerijetko ne može doprijeti do nas; ali u trenucima kušnje on to čini. Dolazi nam u teškim situacijama; ispunjava našu nutarnju prazninu; posjećuje naše egzistencijalne pustinje.
Nema mjesta koje Bog neće posjetiti
Bilo kao pojedinci ili kao nacija, kazao je Papa, u našim će životima uvijek biti trenutaka kada ćemo se osjećati kao da smo usred pustinje. No, upravo tamo Gospodin čini da osjetimo njegovu prisutnost. Doista, naglasio je Papa, često ga ne dočekuju oni koji su zadovoljni sami sobom, već oni koji se osjećaju bespomoćno i neprikladno. Gospodin dolazi s riječima blizine, suosjećanja i nježnosti, podsjetio je Papa.
Propovijedajući u pustinji, Ivan nas uvjerava kako nas Gospodin dolazi osloboditi i oživjeti u situacijama koje se čine nepopravljivim, beznadnim, bezizlaznim. Nema mjesta koje Bog neće posjetiti. Danas se radujemo što vidimo kako bira pustinju, kako s ljubavlju dopire do naše malenosti i osvježava naše osušene duše, rekao je Papa, podsjetivši vjernike, kako je to rekao i jučer biskupima, svećenicima, redovnicima i katehetama u Grčkoj, neka se ne boje malenosti, kao ni situacija suhoće.
Razmišljati dalje
Promišljajući u drugoj riječi istaknutoj u evanđeoskom ulomku – obraćenje, Papa je kazao kako ta riječ može biti „neugodna“. Kao što ne bismo pomislili prvo otići u pustinju, tako i poziv na obraćenje zasigurno nije prva riječ koju želimo čuti, rekao je. Govor o obraćenju nas može činiti depresivnima, čini se teško to pomiriti s evanđeljem radosti. No to je slučaj jedino ako gledamo na obraćenje u svijetlu naše vlastite težnje za moralnim savršenstvom, kao da vjerujemo da to možemo ostvariti vlastitim naporima. U tome je problem, istaknuo je Sveti Otac – mislimo da je sve na nama. Ovo nas vodi u duhovnu tugu i frustraciju, jer se želimo obratiti, biti bolji, da prevladamo svoje mane i da se promijenimo, ali shvaćamo kako nismo za to u potpunosti sposobni te uz sve naše dobre namjere, neprestano posrćemo i padamo.
Ako sami dakle, nismo u stanju činiti dobro koje bismo željeli, što znači da se obratimo, upitao je Papa, ističući kako nam u razumijevanju može pomoći grčka riječ metanoeίn koja se spominje u evanđelju, a podsjeća na etimologiju glagola „obratiti“. U prijevodu bi značila „razmišljati dalje“ te nam govori kako preobratiti se znači nadilaziti naše uobičajene načine razmišljanja, izvan uobičajenog svjetonazora.
Pozivom na obraćenje, Ivan nas potiče da idemo „dalje“ od onoga gdje se trenutno nalazimo; dalje od onoga što nam instinkti govore i misli registriraju, jer je stvarnost puno veće od svega toga. Stvarnost je da je Bog veći. Obratiti se, dakle, znači ne slušati ono što nam guši nadu, one koji nam neprestano govore kako se ništa u životu ne mijenja. Znači odbiti vjerovati da smo osuđeni na to da utonemo u blatnjavu prosječnost, vječne pesimiste. Znači ne predati se nutarnjim strahovima koji se posebno pojavljuju u trenucima kušnje kako bi nas obeshrabrili i rekli da nećemo uspjeti, da je sve pošlo po zlu i da biti svet nije za nas. To nije tako, kazao je Papa, jer je Bog uvijek prisutan. Moramo mu vjerovati, jer je on naša snaga, naše „dalje“. Sve se mijenja kada prvo mjesto dajemo Gospodinu, to je obraćenje! Što se Krista tiče, trebamo samo otvoriti vrata i pustiti ga da uđe kako bi on činio čuda. Baš kao što su i pustinja i Ivanovo propovijedanje bili jedini potrebni kako bi došao na svijet, zaključio je Papa.
Photo: Cathopic
