TORDINCI (TU) – U župi Presvetog Trojstva u Tordincima svečano je i dostojanstveno 25. listopada 2021. obilježena 30. obljetnica stradanja i progonstva mještana sela Tordinci. Obilježavanje tužne obljetnice započelo je polaganjem vijenaca ispred župne crkve te prigodnim programom.
Okupljene na obljetnici pozdravio je načelnik Općine Tordinci Davor Adžić. Uz obitelji poginulih i nestalih branitelja i civila, komemoraciji je nazočio nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić, biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH dr. Jasmin Milić, biskup Crkve Božje u RH Crkvene općine Antin-Tordinci Matej Lazar Kovačević, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora, saborski zastupnik Nikola Mažar, izaslanik predsjednika Vlade RH, župan vukovarsko-srijemski Damir Dekanić, izaslanici ministra hrvatskih branitelja i ministra obrane, Stipo Rimac i brigadir Petar Matanović, generalni konzul Mađarske u Osijeku János Sándor Fuzik, predsjednik Demokratske zajednice Mađara RH, saborski zastupnik Robert Jankovics, zamjenik vukovarsko-srijemskog župana Franjo Orešković, Vijećnici Općinskog vijeća Općine Tordinci te ostali predstavnici županijskih, gradskih i općinskih podružnica udruga proisteklih iz Domovinskog rata, udruge civilnog i društvenog života Općine Tordinci i predstavnici medija.
Misa zadušnica
Nakon polaganja vijenaca misu zadušnicu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Tordincima predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, uz koncelebraciju župnog upravitelja vlč. Josipa Erjavca, vlč. Stjepana Krekmana, župnika u Ivankovu i vlč. Domagoja Lackovića, tajnika u Nadbiskupskom ordinarijatu.
„Iz grča proživljenoga zla i nevolje, iz težine okupacije stradanja i smrti, pitamo se kako su neki ljudi uopće mogli povjerovati da će nešto postići zlom i ubijanjem? Kako razumski protumačiti svu nerazumnost zla koje se dogodilo na području ove župne zajednice: od Ćelija – prvog spaljenog sela u Domovinskom ratu, preko svih zala u Antinu i Korođu do onoga što se dogodilo ovdje u Tordincima?“ – riječi su kojima je svoju homiliju započeo nadbiskup Hranić. Nastavio je: „No, emotivno negativan pristup stradanjima koja su se dogodila prije 30 godina, popraćen osjećajima mržnje i osvete, nije primjeren našem današnjem okupljanju, niti onome što nas uči Evanđelje. Ne može se mržnjom pobijediti mržnju, niti osvetom zlo! Mržnja je mrak iz kojeg se ne vidi cjelovita istina i ne prosuđuje točno ono što se zbilo. Osveta je nemoć izazvana zlom!“
Tumačeći čitanje iz Knjige tužaljki, istaknuo je kako ljudskom i vjerničkom solidarnošću treba pristupati žrtvama zla te im svjedočiti Božju solidarnost i ljubav. „To i nas na ovoj komemoraciji potiče da ne usmjerujemo pozornost na zlotvore, nego najprije na žive žrtve – na vas majke i očeve, supruge i djecu poginulih, na preživjele branitelje i druge stradalnike“, rekao je nadbiskup, tumačeći kako je moguće, uz Božju pomoć, poput Isusa oprostiti i tako umrijeti zlu, izdići se iznad zla, postati slobodan od njegov diktata, ne vratiti jednakom mjerom i tako prekinuti lanac zla. „Naši nas poginuli pozivaju da zbog njihova dostojanstva, praštanjem i pamćenjem očuvanim od mržnje i osvete, sačuvamo spomen na njihovu žrtvu. Tako se sjedinjujemo s ljubavlju, s Bogom i sa žrtvom i umiranjem naših poginulih za Domovinu, u korist istinske hrvatske slobode“, rekao je nadbiskup.
Okupljenim vjernicima nadbiskup je nadalje rekao kako su danas ovdje s osjećajima dubokog poštovanja i iskrene zahvalnosti, kako bi svrnuli pogled na sve poginule branitelje te obnovili sjećanje na činjenicu da se usporedo sa zlom i patnjom ovdje dogodila ljubav, očitovana u njihovoj spremnosti na žrtvu i smrti radi obrane svoga kraja. „Kad čovjek položi svoj život iz ljubavi prema domovini, za slobodu i dostojanstvo svoje obitelji, na svoj se način sjedinjuje s činom Isusove smrti na križu. Dok je zlo povezano s mržnjom razaralo i ubijalo, ljubav povezana sa žrtvom i umiranjem donosila je slobodu.“
Na kraju homilije nadbiskup je ukazao na brojne neznane ljudske sudbine u ratnom vrtlogu, na bol koju nanose skrivanja i umanjivanja počinjenih zločina, podcjenjivanje herojstva branitelja, a napose na nemogućnost da se dostojno pokopaju svi koji se vode nestalima, naglašavajući kako Božjem sudu i njegovu pravorijeku ništa ne može izmaknuti.
Na kraju misnog slavlja vlč. Erjavac zahvalio je okupljenima, a posebnu zahvalu izrekao nadbiskupu Hraniću te istaknuo da župniku i vjernicima puno znači što je podijelio sjećanje i patnju domaćih ljudi. Sve okupljene pozvao je da prenose sjećanje o stradanju koje se dogodilo prije 30 godina na nove generacije te da ne dopuste da ova žrtva i ova zemlja natopljena krvlju ode u zaborav. Zahvalnost je izrazio i članovima Puhačkog orkestra DVD-a Valpovo, na čelu s voditeljem Daliborom Košutićem koji su animirali polaganje vijenaca, a potom i misno slavlje, zajedno sa župnim zborom.
Stradanje prije 30 godina
Najveći napad na selo Tordinici odigrao se 25. listopada 1991. godine, u sklopu napada na Vinkovce i okolicu. Naime, Tordinci su od 30. rujna, nakon pada susjednog sela Antina, bili u potpunom okruženju. Na selo je palo nekoliko tisuća granata, uništeno je dvjestotinjak kuća, a samo je na crkvu ispaljeno oko stotinu granata. Nakon mjesec dana odolijevanja napadima, u rano jutro 25. listopada JNA i srpski pobunjenici pješaštvom i tenkovima iz više smjerova započeli su napad na Tordince. Hrvatski su branitelji napad dočekali spremni te su na samom početku uništili 3 transportera i 6 tenkova, da bi se poslijepodne povukli uslijed nedostatka protuoklopnog naoružanja. U narednih nekoliko dana Tordinci su ipak pali u ruke agresora.
Unatoč oružanoj nadmoći, srpska je strana u ovoj bitki pretrpjela velike gubitke pa su iz osvete ubili civile iz Antina koji su dotad bili u zarobljeništvu. U Tordincima je ubijeno 22 civila, a isti su dan napadnuti Jarmina i Nuštar, koji su uspješno obranjeni. Ubijeni su civili iz Tordinaca i okolnih sela pokopani u veliku zajedničku grobnicu pored crkve, a kako bi se prikrio zločin, 1994. godine iskapali su posmrtne ostatke i premještali ih u više manjih grobnica. Pretpostavlja se da je u masovnoj grobnici pokopano 208 žrtava, a unatoč iskapanjima, za veliki se broj žrtava još uvijek se ne zna gdje su pokopani.
Tekst i foto: Tatjana Adžić/Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije
